Predavač je bio otac pavlin Jure Josipović iz Svetog Petra u Šumi. Tema duhovne obnove bila je “Osam napasti Evagrija Pontskog, egipatskog pustinjaka iz četvrtog stoljeća”.

Evagrije Pontski rodio se 345. godine u sjevernoj Turskoj, u Pontu. U Carigradu je bio protivnik arijanizma, 383. godine odlazi u aleksandrijsku, odnosno egipatsku pustinju. Počinje opisivati iskustvo vjere pustinjaka. Evagrije je mnogo toga pisao a predavač je zastao na osam napasti, zlih misli ili osam demona, kako bi Evagrije Pontski to rekao.

Ono što je karakteristično i za Evagrija Ponskoga i što je karakteristično za pustinjačku duhovnost jest vjernost Božjoj riječi i njegovom planu. Pustinjak je svjestan samoga sebe, ne živi u nekakvim oblacima, on je čovjek koji čvrsto korača po zemlji, svjestan svoje neravnine, svjestan napasti koje mogu dovesti do trenutka lomljenja i pucanja. Pustinjak je onaj koji dobro poznaje i svoje granice, zna da će pasti pod napast, pod utjecaj zloga. Pustinjak poznaje i upoznaje samoga sebe, svoj materijal, svoju narav i svoja ograničenja. Pustinjačka duhovnost je konkretna i puno otkriva, kako živjeti i kako koristiti svoj život.

Pustinjak gleda Isusa kako pobjeđuje, gleda Isusa koji daje da to neplodno mjesto postaje plodonosno. Poslušnost nacrtu Božjem, poznavati samoga sebe, konkretan govor koji puno otkriva i borba s đavlom koja karakterizira sve ono što je Evagrije Pontski pokušao opisati, reći, usmjeriti i zapisati, to je iskustvo svih onih koji su na takav način živjeli, to su četiri stvari koje su karakteristične za sve one koji su živjeli na takav način.

Sedam glavnih grijeha su već rezultati lošeg življenja, rezultati čovjeka koji je pao pod grijeh. A Evagrije želi znat uzrok. Rezultat lako shvatimo, da smo nešto loše učinili i zato se ispovijedamo. Lako shvatimo da smo učinili nešto što nije dobro, ali pitanje je: zašto? Gdje je uzrok grijeha, što nas je navelo da smo tako postupili, a ne drugačije? Plod grijeha je već završena priča, ali nije završena priča ako znamo odakle ta napast dolazi, gdje je njezin izvor i zašto postupam tako, a ne drugačije. Daleko nam je lakše konstatirati da su padovi tu, ali je daleko teže dokučiti odakle pad dolazi.

Prvih šest napasti su: proždrljivost, nečistoća, pohlepa, žalost, srdžba i acedija (duhovna lijenost). Posljednje dvije su daleko perfidnije, to su: taština i oholost. Prve provaljuju, nasilne su, a ove posljednje više žele zauzeti „ekonomiju“ tog grada, ono zbog čega taj grad postoji.

Evagrije govori da sve kreće od demona, ili zlih misli, odnosno od napasti proždrljivosti. Svaki pad kreće od demona proždrljivosti. To je čovjek koji nije zahvalan. Koji gleda na ovaj svijet i na sve ono što je stvoreno kao na jednu veliku stvar koju treba konzumirati, pojesti, proždrijeti. Takav je čovjek gladan i u duhovnosti, nije mu do odnosa s Bogom, nego do senzacije. Takva je osoba emocionalno gladna, gladna pohvala, gladna lijepih riječi, gladna ugodnog i dobrog društva. Evagrije u svim svojim pismima govori da prvi od demona koji se protivi asketskoj praksi je demon proždrljivosti. Asketska praksa je provođenje Božjeg nauma u život. Sve počinje kad smo nezahvalni i kada čovjek sve gleda kao da njemu pripada, kao da je to ono što treba zadovoljiti njegov želudac.

Važan je redoslijed napasti jer jedan demon radi prostor drugome. Druga napast je napast ili demon ili zla misao, nečistoće. Ona ne tjera samo čovjeka da konstantno gleda na cijeli svijet, da nije zahvalan prema ničemu, nego sada i drugog čovjeka tretira kao stvar za upotrebu, da je druga osoba sredstvo do cilja i da na nezreo način gleda sebe i drugoga. Nije riječ samo niti najprije o seksualnoj nečistoći, požudi, ali je dio tog nečistog pogleda. Nečisto se može gledati na drugog čovjeka kada ga mi koristimo na bilo koji način kao sredstvo do svoga cilja.

Nečistoća otvara trećem demonu vrata, to je demon ili zla misao pohlepe, to je bogatstvo koje drži čovjeka u zatočeništvu. Pohlepa je sinteza napasti nečistoće i napasti proždrljivosti. Evagrije ih povezuje sa farizejima koji su radili sve samo da ih ljudi vide. To je kada čovjek želi dobiti pohvalu, kada želi dobiti plaću, i to odmah tu na ovome svijetu.

Nakon trećeg demona, treće napasti, Evagrije ne govori „blago ožalošćenjima, oni će se utješiti“, nego o žalosti zato što se nije moglo realizirati ono što su prethodne zle misli dale na realizaciju. Čovjek nije mogao nekoga iskoristiti, čovjek nije dobio nekakvu pohvalu od nekoga itd. I to je zbog tih utjecaja, tih prethodnih napasti, tada dolazi demon žalosti, koji je i plod srdžbe, a s druge strane neispunjenih čežnji napasti koje su napastovala požudni dio duše, odnosno nečistoće, proždrljivosti i pohlepe.

Nakon žalosti Evagrije govori da dolazi i napastuje čovjeka demon ili zla misao srdžbe. To je nerealna slika koju su čovjeku predstavile prethodne napasti, srdita što ih nismo mogli ostvariti, sada pokušava svim svojim snagama, na silu, naglo doći do tih nekakvih slika predstavljenih od đavla.

Sljedeća napast, kada je čovjek pao pod utjecaj demona zle misli srdžbe, je napast duhovne lijenosti (acedije), neodlučnost u donošenju odluka. I Evagrije u svojim pismima govori da je to demon koji stupa na scenu poslije podne. Jedna žena nije dovoljna za požudnog muškarca, a za monaha kojim upravlja duhovna lijenost nije dovoljna jedna ćelija. To je netko tko neprestano želi pobjeći, netko tko neprestano gleda kroz prozor ili rečeno današnjim ponašanjem, neprestano gleda u telefon, neprestano gleda kroz nekakve prozorčiće i želi biti negdje drugdje, želi otići na nekako drugo mjesto.

Na koncu dolaze dva posljednja demona, taština i oholost. Oni više nisu tako nagli, te dvije napasti, ne upadaju nasilno u grad i uništavaju ga, odnosno naša srca. Te napasti žele potpuno zaposjesti dušu i njome upravljati. Evagrije kaže da nakon što je čovjek pao pod utjecaj duhovne lijenosti, otvara se prilika da čovjeka napastuje taština, ona raste kao otrovni bršljan. Čovjek se trudi i želi živjeti kreposno, ustraje u dobru, ali govori da na takav isti način kao što ustraješ u krepostima, kao što rasteš u svojim vrlinama, kao što ideš prema nečemu dobrome, na isti takav način skupa s tim jednim drvom raste taj jedan otrovni bršljan. Čovjek tada Božju pomoć i milost stavlja sa strane. I ne želi prihvatiti da je, zahvaljujući Božjoj milosti i njegovoj pomoći, uspio savladati dosadašnje napasti.

Nakon demona taštine koji se uvjerio, koji ga je đavao uvjerio da je sve sam uspio, da je sve sam učinio, takav čovjek pada pod utjecaj demona oholosti. Ako primjećujem da je oholost s onom napasti koja mu prethodi, ako primjećujem u svom životu sve što sam uspio i napravio, tada je već u meni oholost i Boga sam izbacio iz svoga života.

Ako primjećuješ da imaš problema s nečistoćom na bilo kakav način, onda jednostavno pozabavi se s tim jesam li proždrljiv, kaže Evagrije, odnosno jesam li nezahvalan za sve ono što imam, što posjedujem? Znam li uopće zahvaliti Bogu ili na sve proždrljivo gledam kao što i gledam na drugoga čovjeka? Ako primjećuješ da imaš problema s duhovnom lijenosti i ona te često uhvati, uhvate te takvi plodovi pa bježiš, odlaziš, tražiš se negdje drugdje, neodlučan si i potišten, onda se pozabavi i s tim da li si srdit ili žalostan. Zbog čega si srdit i žalostan? Zašto takve stvari dolaze na vidjelo? To je ono s čim se mi također suočavamo.

Uslijedile su najave raznih događanja.

Susret je završio prilikom za ispovijed i zajedničkim ručkom.