Nakon pobožnosti krunice u ispunjenoj crkvi, u 18 sati je slavljena misa koju je predvodio novi župnik i upravitelj svetišta preč. Mario Vazgeč, a koncelebrirali su udbinski župnik vlč. Josip Šimatović, vlč. Ante Luketić, udbinski sužupnik, vlč. Mario Kralj, župnik Generalskog Stola te  gospićki sužupnik don Anđelko Kaćunko.

Odmah poslije euharistijskog slavlja u crkvi su održana dva prigodna stručna predavanja: “Oštarije i župna crkva -svetište Blažene Djevice Marije od Čudesa imaju središnje mjesto u hrvatskoj povijesti i kulturi” te “Svetište Blažene Djevice Marije od Čudesa u Oštarijama i 1521. godina – konačno osmansko pustošenje”.

Prije izlaganja o prvoj temi, koje je imala hrvatska povjesničarka dr. Agneza Szabo, nazočne je najprije uime župe pozdravila Irena Juričić, članica Župnoga pastoralnog vijeća i predsjednica DPD-a “Ivan Pavao II”, a potom je kratku pozdravnu riječ svima uputio župnik Vazgeč. Dr. Szabo je u svojemu iscrpnom izlaganju najprije učinila povijesni pregled Oštarija od prapovijesnog razdoblja Japoda, preko srednjovjekovlja, kada se mjesto nalazi pod vlašću krčkih knezova Frankopana, do dramatičnih i kobnih zbivanja od druge polovice 15. do konca 17. stoljeća, kada su Oštarije kao i cijela Hrvatska bile izložene stalnim napadima Osmanlija.

Predavačica je posebno istaknula 1521. godinu kada su Osmanlije porobile i spalile Oštarije, te 1531., kada je mjesto bilo ponovno zapaljeno, pri čemu je izgorio krov crkve, nakon čega je ona opustjela i bila prepuštena dugotrajnom propadanju. Za iscrpnije upoznavanje s poviješću Oštarija dr. Szabo je preporučila djelo Franje Puškarića “Oštarije – mjesto i župa”, a u drugom dijelu svojega izlaganja težište je stavila na značenje i djelovanje isusovačkih misionara u Oštarijama tijekom 16. i 17. stoljeća, počevši od 1644. godine kada su iz riječkoga kolegija Družbe Isusove prvi put došli u Senjsko-modrušku biskupiju te svojim višednevnim propovijedima i slavljenjem sakramenata vjerski, duhovno i kulturno uzdizali narod. Slušateljima je posebno zanimljivo bilo čuti kako se ondašnja svjetovna vlast odnosila prema tim crkvenim aktivnostima u 18. stoljeću – u Oštarijama su održane i 1734. godine – kad je, kako je predavačica navela ondašnje zapise, general Stamberg pozvao sve časnike da u svemu podupiru misije, a oni su se velikom većinom odazvali.

Osim toga “davali su lijep primjer time što su bili prisutni na gotovo svim propovijedima. Štoviše, da narod ne bi ostao bez blagodati misija, zabranili su za vrijeme njihovih održavanja sudske rasprave i sajmove u vrijeme sv. misija, premda su one trajale po nekoliko dana. Otočki zapovjednik Portner naredio je da krčme, u kojima su znale biti pijanke, za cijelo vrijeme trajanja misija budu zatvorene. Ogulinski zapovjednik, potpukovnik, Josip de Benzoni, biskupov brat prisustvovao je otvorenju misija u Oštarijama s 400 ljudi odnosno vojnika. Gotovo je svaki dan s procesijom dolazio na misijske propovijedi, dajući na njima krasan primjer kršćanske pobožnosti. Zabilježeni su i veliki duhovni plodovi ovih misija. Tako primjerice, osim primanja sv. sakramenta, ispovijedi i pričesti, mnogi su se zavađeni izmirili…”, istaknula je navod dr. Szabo, dodavši da su zbog toga pozitivnog učinka misije održane i 1741. godine.

U trećem dijelu svojega predavanja dr. Szabo je iznijela kratak životopis nekolicine svećenika-redovnika rođenih u Oštarijama od toga vremena do 20. stoljeća, opisavši opširnije dramatičan životni put patra Luke Bakranina (r. 1692.), koji se potpisivao kao Dalmata Ostariensis, a bio je poliglot i, nakon školovanja na europskim sveučilištima, djelovao kao profesor metafizike u Zagrebu, ali je, premda mu se nije ispunila želja za misijama u Juž. Americi, svojim znanstvenim radom i pobožnim životom zadivio mnoge u Hrvatskoj i u Europi, a poglavito u Španjolskoj.

Prof. dr. sc. Hrvoje Kekez s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u tematski sličnom izlaganju istaknuo je upravo prema naslovu predavanja – konačno osmansko pustošenje. Od navoda u djelu “Die Ehre des Hertzogthums Crain ” (Slava vojvodine Kranjske) poznatoga autora Valvasora, tiskanom u Ljubljani 1689., o tome “kako su Osmanlije 1521. godine zapalili tada napredno mjesto Oštarije”, predavač je detaljno dao pregled raznih pisanih dokumenata, crteža, vojnih izvještaja i slikovnih izvora te znanstvenih radova od 16. do 20. stoljeća.

Uz video-prezentaciju govorio je najprije o razlozima i okolnostima izgradnje Gospine crkve u Oštarijama, istaknuvši “mogućnost da je bila građena kako bi bila i katedrala premještene Krbavske biskupije” u Modruš, a potom je opisao okolnosti posljednjeg osmanskog pustošenja oštarijskog svetišta 1521. godine, u kontekstu spomenute Valvasorove vijesti iz 1689. godine. Oboje predavača istaknulo je bulu pape Pija II. oštarskom Svetištu 30. ožujka 1459., kojom je papa tome svetištu odnosno crkvi – “prema kojoj hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa, koja Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po zaslugama Djevice Marije” – podijelio posebne oproste, “želeći da se rečena crkva obasiplje doličnim častima i da vjernici radije k njoj dolaze zbog pobožnosti”.

Dr. Kekez je brojnim navodima potkrijepio pretpostavku o crkvi u Oštarijama kao modruškoj katedrali, istaknuvši i ispravu pape Pija II. od 4. lipnja 1460., “kojom je odredio da se sjedište biskupije prenese iz Krbave u Modruš”, te je naglasio kako je stoga “moguće složiti se s razmišljanjem pokojnoga biskupa Bogovića da je knez Stjepan II. Frankopan crkvu u Oštarijama gradio i s namjerom da bude katedrala nakon premještanja sjedišta biskupije iz Krbave u Modruš”. U nastavku izlaganja prof. Kekez je opisao strategiju osmanskih osvajanja početkom 15. stoljeća te je, uz već navedenu pretpostavku o “oštarskoj katedrali”, u zaključku istaknuo kako su vrlo vjerojatno prepad i paljenje Oštarija 1521. “učinile upravo snage bosanskog bega u sklopu diverzija s ciljem prikrivanja glavnog cilja osmanskog pohoda (te godine) – osvajanje Beograda na Dunavu”.

Nakon predavanja, na kojemu su bili i predstavnici svjetovnih vlasti mjesta i grada Ogulina, okupljenima se ponovno obratio župnik Vazgeč, zahvalivši svima, a poglavito predavačima na dolasku i sudjelovanju, te je sve pozvao na druženje uz domjenak u dvorani uz župnu kuću. Na kraju je jednu pjesmu izveo župni zbor pod vodstvom mag. Franje Puškarića za orguljama, koji je s još nekoliko točaka sudjelovao u programu.