Ta korizmena pobožnost koja u sebi povezuje otajstvo raspetoga i uskrsloga Isusa specifična je i osobito prisutna u Dalmaciji. Prema jednom talijanskom izvorniku, korizmeno klanjanje kojim se časti Isusova muka u spomen na 40 sati Isusove agonije i smrti na križu, počela je upravo u Zadru u Srednjem vijeku, odakle se proširila u Veneciju i cijelu ondašnju Mletačku republiku.

Klanjanje je započinjalo na Treću korizmenu nedjelju u crkvi sv. Šime u Zadru, na Četvrtu korizmenu nedjelju održavalo se u crkvi Sv. Marije kod zadarskih benediktinki, na Petu korizmenu nedjelju bilo je u katedrali Sv. Stošije, a nakon svetkovine Uskrsa u crkvi Sv. Frane u Zadru. Nekad je bio i popis svećenika koji su sudjelovali u klanjanju. Pobožnost u katedrali započinjao je zadarski nadbiskup koji bi na završetku trodnevne pobožnosti uputio puku blagoslov s Presvetim.

U Zadru je postojala i Bratovština 40-satnog klanjanja čija je matrikula pohranjena u Arhivu Zadarske nadbiskupije. U 16. i 17. st. u velikoj euharistijskoj pobožnosti tijekom Velikog tjedna u gradu Zadru sudjelovali su pripadnici crkvenih i svjetovnih razina.

Tradicija korizmenog klanjanja na zadarskom poluotoku, tzv. kvarantore (tal. Quarantore) čuva se do danas. Klanjanje se održava tri dana od Gluhe korizmene nedjelje u katedrali Sv. Stošije, od 16.30 do 18.30 sati. U crkvi Sv. Marije kod benediktinki održano je u nedjelju prije, od 30. ožujka kad je trajalo cijeli dan, zatim u ponedjeljak 31. ožujka i u utorak 1. travnja, kad je bilo od 16 do 18 sati, u čemu su sudjelovale i koludrice.

U najavi klanjanja i za vrijeme njega oglašavala su se zvona katedrale i crkve Sv. Marije, i na taj način označujući prisutnost živoga Boga izloženoga puku u Presvetom Oltarskom Sakramentu u tim crkvama.

Vjernici su pohodili katedralu i u tišini molili pred izloženim Presvetim na glavnom oltaru. U zadnjoj polovici sata klanjanja, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je pjevanje Davidovog Psalma 51 – ispovijed raskajanog grešnika, koji osobito potiče na promišljanje i kajanje za grijehe.

„Vrijeme pri završetku korizme je prigoda za osvrt kako smo živjeli korizmu. U tom smislu, pomaže i biti na samotnom mjestu, pred Gospodinom, u crkvi kao oazi duhovnog promišljanja, osobne molitve i zahvale za primljene milosti“, rekao je katedralni župnik, istaknuvši da Isus svraća pogled na Božje milosrđe koje može nadići svaki grijeh.

„Bog je milostiv, dobrostiv i poziva na obraćenje. I sv. Pavao kaže: ‘Što je za mnom, to je prošlost’. Bog želi da se obnovimo u duhu, vjeri i da idemo ususret Uskrsu kao novi ljudi“, poručio je don Josip, potaknuvši vjernike da prikažu sebe Isusu takvi kakvi jesu, sa svim svojim slabostima, nedostacima i grijesima koje Isus uvijek iznova oprašta u pokajanju čovjeka.

Već samo biti pred Isusom, u tišini i klanjanju je veliki čin koji djeluje na dušu osobe. Važno je da smo u prisutnosti Gospodina, da se približimo Isusu koji želi biti blizu čovjeku, da ne iščezne iz naših srca, poručio je katedralni župnik Pinčić.