Nevladina organizacija Open Doors prati i izvještava o progonu kršćana diljem svijeta o čemu redovito objavljuje godišnji izvještaj World Watch List.

Uoči Svjetskog dana izbjeglica koji se obilježava 20. lipnja, objavila je i izvještaj naslovljen „The Church on the run“ (Crkva u bijegu) u kojem se uspoređuju podatci o vjerskim slobodama s nedavno objavljenim izvještajem Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) u kojem se procjenjuje da je u svijetu trenutno, po prvi put, više od 100 milijuna ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje zajednice.

UNHCR je objavio da je na kraju 2021. godine u svijetu bilo približno 90 milijuna izbjeglica, ali je taj broj porastao za više od 10 milijuna zbog rata u Ukrajini te novog vala nasilja uslijed dugotrajnih sukoba u Etiopiji, Burkini Faso, Mjanmaru, Nigeriji, Afganistanu i Demokratskoj Republici Kongu.

Uspoređujući podatke, Open Doors je ustanovio da gotovo polovina (46 %) interno raseljenih osoba, osoba koje su ostale unutar granica svojih država, živi u pet zemalja koje su među onima u kojima su kršćani najviše progonjeni: Sirija, Afganistan, Demokratska Republika Kongo, Kolumbija i Jemen.

Još viši je postotak izbjeglica (68 %) koje dolaze iz pet zemalja s liste onih u kojima kršćani doživljavaju visku razinu diskriminacije i vjerskog progona – Sirije, Venezuele, Afganistana, Južnog Sudana i Mjanmara.

Među zaključcima u izvještaju Open Doorsa ističe se da je zbog tog podudaranja zemalja iz kojega dolaze izbjeglice i zemalja u kojima se najviše krše vjerske slobode jedna od ključnih stvari da bi se pomoglo progonjenima posebice kršćanskim manjinama, razumijevanje vjerskog identiteta. Međutim, za dobivanje potpune slike vjerskih progona, jer ne prestaju nužno na državnim granicama, potrebno je uzeti u obzir ne samo Crkvu na određenom prostoru nego i onu koja je u bijegu, dodaje se.

Iako se raseljavanje ponekad doživljava kao nenamjerna posljedica progona, u mnogim slučajevima ono je namjerno i može biti dio šire strategije potpunog iskorjenjivanja kršćanstva iz sela, regije ili zemlje. U nekim slučajevima strategija je otvorena i javna, u drugima je prikrivena i neformalna.

Kao jedan od primjera situacije na Bliskom istoku izdvojen je Irak. Prema Open Doorsu ondje je ostalo samo 166 tisuća kršćana – prije dvadeset godina bilo ih je milijun. Unatoč vojnom porazu takozvane Islamske države 2017. godine, povratak izbjeglica je još uvijek otežan nedostatkom sigurnosti i izostankom potpore vlasti u povratu imovine izgubljene u posljednjih deset godina zbog sukoba.

Što se tiče situacije u ostatku Azije, glavni činitelji koji zbog kojih su ljudi prisiljeni napustiti domove su obitelji i lokalne zajednice koje vrše snažan pritisak na one koji su se obratili na kršćanstvo. Osobito ozbiljna situacija je u Pakistanu gdje vjerske manjine žive u sjeni zakona protiv otpadništva i bogohuljenja, prema kojima se čak i unutar samih obitelji obraćenje može smatrati prijetnjom njihovoj časti.

Osim tog primjera, jak utjecaj na progone imaju i državni dužnosnici te nasilne vjerske skupine. Pritisak dolazi i od više činitelja istodobno. Kao primjer države u kojoj se progon događa uslijed političke nesigurnosti i porasta broja ekstremističkih vjerskih skupina je Mjanmar. U Sjevernoj Koreji, pak, gdje nikakva religija nije dopuštena, izbjeglice traže slobodu preko granice, primjerice u Kini. No, pandemija koronavirusne bolesti je dodatno otežala situaciju pa su muškarci iz Sjeverne Koreje izloženiji prijetnjama prokazivanja od kineskih poslodavaca, a žene riziku da budu žrtve trgovine ljudima.

Kršćani se pri progonu neprestano suočavaju s novim izazovima – prvenstveno sa psihičkim nasiljem i fizičkom nesigurnosti. Intenzitet i oblik progona, između ostaloga, ovise o dobi, spolu, vjerskom zaleđu, etničkoj pripadnosti ili javnom položaju osobe.

„Potrebno je veće poznavanje i osjetljivost na izazove s kojima se izbjegli i interno raseljeni kršćani suočavaju, da bi se bolje odgovorilo na njihove potrebe za zaštitom. Iako to može biti posljedica nenamjernog zanemarivanja, u nekim slučajevima vlade i međunarodne organizacije (ili njihovi predstavnici) mogu aktivno sudjelovati u diskriminaciji i obespravljanju raseljenih kršćana“, piše na kraju ključnih točaka izvještaja.

Cjelovit izvještaj dostupan je na stranicama Open Doorsa.