Don Nikola je bio župnik na biogradskoj Kosi 16 godina i podigao je tu župu materijalno, u crkvenoj infrastrukturi i duhovno, kao župnu zajednicu. Naime, do Tokićevog dolaska, u toj župi svećenik nije rezidirao, a mise nedjeljom dolazio je slaviti župnik susjedne župe sv. Stošije iz Biograda na Moru.

I zadnjeg dana svoje župničke službe, don Nikola je ispovijedao vjernike, a za vrijeme druge nedjeljne mise krstio je Mateja, dijete Marijane i Mate Rogića. „Župu predajem nakon 16 godina rada na duhovnom i materijalnom planu. Sve župljane nosim u srcu, molitvama i molim Božji blagoslov svima. Radujte se! Bog vas voli i svima nam je milostiv. U ljubavi povezani i u vjeri učvršćeni, radosno stojte u Gospodinu! Hvala svima za svaki materijalni i duhovni dar, za riječi podrške i ohrabrenja“, poručio je don Nikola župljanima, istaknuvši: „Božja riječ je davno napisana, ali je uvijek nova i uvijek je životvorna. Ona nas okuplja, oživljava i po slavljenju euharistije imamo život vječni.“

Upravo je sakrament euharistije bila tema don Nikoline zadnje propovijedi kao župnika na tu 20. nedjelju kroz godinu, razmatrajući navješteni ulomak iz Evanđelja po Ivanu. „Isus nam se objavljuje kao istinski kruh koji je sišao s neba, tj. od Oca. On se daje svijetu za životvornu hranu. Isus nudi svoje tijelo za hranu, za život svijeta. Židovi su se prepirali čuvši Isusove riječi, govoreći: ‘Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?’. U hebrejskoj biblijskoj antropologiji, čovjek se izražava kao duša, duh i kao meso, odnosno tijelo. Izraz meso ili tijelo označuje čovjeka podložnog prolaznosti, slabosti i smrti. Po svom tijelu, čovjek je konkretno biće, smješten u određeni prostor i vrijeme. Riječ Božja tako je ‘postala meso i prebiva među nama’, što znači da je po Isusu Riječ Božja postala među nama vidljivo nazočna da je možemo susretati, slušati. Odatle je za evanđelista važno doći k Isusu, kod njega prebivati, u njemu ostati, u njega vjerovati“, istaknuo je don Nikola.

„Kad evanđelist Ivan rabi izraz „blagovati meso / tijelo“, ukazuje na posebno teološko značenje tog izraza, na vjernikovo ostajanje u Isusu: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“. Izrazom „ostajati u njemu“, Ivan izražava tijesno sjedinjenje s Isusom (lat. communio). Po izvanjskom blagovanju, kruh ukazuje na trajno zajedništvo, sjedinjenje koje shvaćamo kao osobno sjedinjenje. Čovjek postiže život samo po sjedinjenju s Isusom. Kruh koji nam Isus nudi u euharistiji njegovo je tijelo, a ono je istinsko jelo. Po blagovanju toga tijela, onaj koji jede i pije, biva tako sa Sinom sjedinjen, da po njemu vječno živi, kao što Sin vječno živi po Ocu“, rekao je don Nikola. Istaknuvši da Ivan euharistiju shvaća realistički, propovjednik je naglasio kako Ivan pritom misli na sveukupnu teologiju utjelovljenja Božje Riječi u Isusu iz Nazareta.

„U Isusu je Riječ tijelom / mesom postala te tako stekla mogućnost da se preda smrti i da po svojoj smrti donese život svijetu. U smrti Isus postaje Duh životvorac. Bog je htio da spas svijetu dođe po Isusovom darivanju u smrti na križu. Tako riječ meso / tijelo postaje stožernom točkom tog Isusovog govora. Unatoč prepiranju Židova među sobom, Isus ostaje čvrsto pri svojoj riječi“, poručio je don Nikola. Blagovanje Isusovog tijela je uvjet za postizanje života. „Blagovanjem Isusovog tijela, vjernici ostvaruju savršeno jedinstvo s uskrslim Gospodinom. Evanđelist misli na realistični događaj. To je pravo jelo i pravo piće: ‘Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko’. Evanđelist tumači ono što se dogodilo na Posljednjoj večeri. Taj tekst svjedoči da je Crkva od sâmog početka blagovanje posvećenog kruha u euharistiji smatrala blagovanjem Gospodnje večere“, rekao je don Nikola, podsjetivši da se „pitanje o pravoj, realnoj Isusovoj prisutnosti u sakramentu euharistije u ranoj Crkvi još nije postavljalo“.

„Prepiranje o realnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji spada među žalosna poglavlja povijesti Crkve. Na značenju euharistije razilazili su se kršćani, događale su se ekskomunikacije i lomače, umjesto da su svi živjeli od euharistije, ponirali u dubine Kristovog otajstva i sjedinjenjem s njim postizali život vječni“, upozorio je don Nikola, poručivši: „Od svih pokušaja teologiziranja euharistijskog kruha, važnija je vjera u neshvatljivo otajstvo po kojem nam se vječni Sin Božji, po svome tijelu i krvi, daje da se njime sjedinimo dotle da s njime postajemo jedno (communio) i da po njemu i s njime vječno živimo.“

Zahvalni govor u ime župljana – bukovački korijeni župnika Tokića i vjernika

U ime župljana, zahvalni govor don Nikoli pročitala je Iva Mršić. Prigodne poklone uručili su mu Mirjana Kulaš, Jure Knez i Anica Mršić.

Mršić je zahvalila don Nikoli na svemu što je učinio za župljane, na trudu da im kao pastir navijesti Evanđelje. „U našu župu došli ste s otoka Vrgade i jasno ste pokazali da ste došli među svoje. Vaši bukovački korijeni pomogli su vama i nama da se još bolje upoznamo i da zajedno stvaramo, radimo i molimo. Trudili ste se oko nas kao oko svojih. Niste bili indiferentni, radovali ste se našim uspjesima, a naši neuspjesi su vas pogađali“, rekla je Mršić.

Naime, don Nikola je rodom iz Popovića u Bukovici, a župu na Kosi, u potrazi za boljim životom u osiguranju egzistencije, u prošlosti su nastanili ljudi porijeklom iz Medviđe i drugih mjesta u Bukovici. Zato se na Kosi i časti sv. Ivan Krstitelj, jer je on zaštitnik Medviđara i naslovnik župe u Medviđi, odakle su mnogi raseljeni.

„Naša župa na Kosi Vašim dolaskom po prvi put dobila je župnika koji se nastanio u župnoj kući, a nije Vam bilo lako. Zapuštena infrastruktura, crkva, okoliš, neorganiziran vjeronauk i vjernici koji nisu naviknuli da je to njihova crkva. Vi ste pomalo i ustrajno sve učinili da više ne bude tako. Ponosni smo na našu crkvu i njenu ljepotu. Ponosni smo na sve nas koji smo angažirani i koji se možemo truditi oko naše župe. A to sve zahvaljujući Vama!“, poručila je u ime župljana don Nikoli župljanka Mršić.

Među pastoralnim događajima vrijednima zahvale, župljani su podsjetili na hodočašća, duhovne obnove i zajednička druženja u župi, dječja hodočašća i odlaske u Liku, koncert duhovne glazbe.

„Najveći među svim događajima je slavlje Mlade mise našeg Marija Mršića na kojoj zahvaljujemo Bogu i Vama“, istaknula je župljanka. Naime, u 16 godina postojanja te župe, iz Kose je poteklo duhovno zvanje, župnik župa Pašman i Neviđane – Mrljane don Mario Mršić.

Danom odlaska kao župnik, „Vi ne odlazite od nas, jer mi smo svoji, a Vi ste naš – prvi pravi župnik koji je živio među nama i dijelio s nama dobro i zlo. S nama ste bili kad smo se radovali rođenju, vjenčanju i kad smo tugovali nad smrću najmilijih. Pohodili ste naše domove, poznavali naše dobre i loše strane. Hvala Vam. Možete biti ponosni, ispunjeni i sa sv. Pavlom reći: ‘Dobar boj sam bio, trku završio i vjeru sačuvao!’“, poručila je Mršić.

Podsjetila je kako se za don Nikolu među narodom kaže da je „apostol Bukovice“. „Nastavite propovijedati Evanđelje, budite ono što jeste, dobar i jednostavan svećenik kojemu se ljudi ne boje pristupiti. Budite i dalje dobar ispovjednik i dobar otac. Na Kosi u Biogradu imate ljude koji Vas vole i prihvaćaju, možete se vratiti bilo kada, među nas čiji ste dio“, poručila je Mršić u ime župljana, poželjevši don Nikoli blagoslov Boga, Majke Božje te svetih Ivana Krstitelja i Nikole.

Većinom bio župnik župa gdje je trebalo graditi od temelja i iz početka

„Oproštaj dira čovjeka u srce. I oproštaj s vjernicima nosi bol, kao rastanak. Prošao sam kroz Bukovicu, Ravne kotare, zahvatio sam i otoke. U svim župama osjećao sam da sam bio s narodom koji prihvaća Riječ Božju i uz nju sebe izgrađuje za nove ljude. Čovjek se osjeća radostan što je za vrijeme službe župnika uspio raditi. Osamdeseta godina života čovjeka upućuje prema Vječnosti i predaju župe mlađima koji bi mogli upravljati s više poleta“, rekao je don Nikola, u zahvalnosti Bogu što je sa župljanima mogao organizirati i usmjeriti župnu zajednicu, dati joj temelje i izgraditi svijest o župi.

Gradnja crkve na Kosi u Biogradu počela je 1. lipnja 1987. godine. Temeljni kamen je položen 12. srpnja 1987., doprinosom vjernika i dobročinitelja, a izgrađena je za vrijeme župnika don Tomislava Bondulića. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak crkvu je posvetio 5. lipnja 1988. godine. Za vrijeme don Nikole oko crkve je uređen park sa stablima maslina i popločano je kameno dvorište, s parkom za djecu.

„Bilo je potrebno krenuti iz temelja na Kosi. Išao sam na mjesta u Zadarskoj nadbiskupiji gdje je trebalo počinjati iz početka i od temelja. Trebalo je poslije rata obnavljati crkve, ustanoviti župu u Karinu, raditi u Bukovici kad je narod počeo odlaziti iz Bukovice. Taj narod ima posebnu dušu, dolaze do župne crkve od koje su bili udaljeni 9 km, a ne par stotina metara, kao u većini drugih župa“, rekao je don Nikola.

„Radost je bila već u prihvaćanju poziva i u pastoralnom radu na terenu u svim župama. Ponekad je taj rad bio mučan, naporan. Ponekad sam uzalud naprezao snagu, a ponekad sam osjećao da Bog blagoslivlja svaku riječ i žrtvu. Svaki poziv ima svojih zastoja i težina, radosti i svjetla“, rekao je don Nikola. U Domovinskom ratu bio je i zatočen u Franjevačkom samostanu u Karinu.

Don Nikola Tokić rođen je 5. siječnja 1945. u Popovićima. Za svećenika ja zaređen 29. lipnja 1970. godine. Njegovo mladomisničko geslo je „Obradovah se kad mi rekoše, hajdemo u dom Gospodnji“. Zlatni misnički jubilej, 50 godina svećeništva, don Nikola je proslavio 2020. g. sa župljanima u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Kosi pod geslom „Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme“.

U 54 godine svećeništva, don Nikola je bio župnik u 21 župi. Bio je župnik Vrsi i Vira, zatim župnik župa u zaleđu Zadra, u Bukovici: Popovići, Bruška, Medviđa, Rodaljice, Nunić i Ervenik. Bio je župnik Povljane, Vlašića i Dinjiške na otoku Pagu, pa Pridrage i Smilčića, Novigrada, Karina i Visočana. Zatim, župnik Dobropoljane, Banja i Ždrelca na otoku Pašmanu, Vrgade i zaključno Kose u Biogradu na Moru. U dva navrata bio je bolnički kapelan Ortopedske bolnice u Biogradu na Moru.

Na misi oproštaja bio je i gradonačelnik Biograda na Moru Ivan Knez, koji inače nedjeljom pohodi misu u župnoj crkvi na Kosi. Knez je zahvalio don Nikoli za njegova dobra djela i suradnju s Gradom, rekavši: „Don Nikola je ostavio tragove, uredio je crkvu kao građevinu i Crkvu kao pastvu, živu zajednicu.“

Don Nikola se oprostio i od svoje rodne Župe sv. Ante Padovanskog u Popovićima, mjestu udaljenom 6 kilometara od Benkovca, u nedjelju, 14. travnja 2024., u dvorani Osnovne škole u Popovićima. Od župljana Kose oprostio se i prigodnim druženjem uz slavljeničku večeru u dvorištu župne crkve, u utorak, 13. kolovoza. U obje te prigode bio je prikazan dokumentarni film „Don Nikola“ o svećeništvu i životu don Nikole Tokića. Scenarist i redatelj filma je Luka Klapan. Uz don Nikolu, u filmu govore poznavatelji njegovog života, o ljudskim i svećeničkim osobinama don Nikole: Damir Šehić, Ratko Žunić, Marko Čulina, Slobodan Jergan, Mladen Zekan, Radomir Jurić, Ivan Magaš i Mario Mršić.

Don Nikola je i dobitnik Nagrade za životno djelo Grada Biograda na Moru 2024. godine, kao dugogodišnji župnik biogradske župe na Kosi – Torovima, koju je primio uz proslavu Dana Biograda na Moru koji se slavi uz svetkovinu sv. Stošije, 15. siječnja, naslovnicu biogradske Župe sv. Stošije, izvijestio je Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije.