U propovijedi zahvalio je sestrama što su služeći u svakom čovjeku gledale brata i njihov odlazak označava trenutak zahvalnosti svećenika i bogoslova koji su živjeli u Bogosloviji. Osobito je zahvalio s. Flaviji Prepunić i s. Beatrici Opašić koje su na službi ostale do kraja, do zahvalnog misnog slavlja i oproštaja sestara. Izrazio je nadu da i sestre osjećaju zahvalnost prema Božjoj providnosti koja ih je dovela na službu u riječku Bogosloviju.

Odlazak sestara znači kraj jedne epohe i znak nužnosti okretanja nove stranice, kazao je propovjednik. Pred nama je zadaća činiti ono što možemo kako bi se u ovoj ustanovi nastavilo događati utjelovljenje Isusa Krista, ali ne samo po prilikama kruha i vina u Euharistiji, nego utjelovljenje u služenju u ljubavi po uzoru kako su to činile sestre Družbe Presvetog Srca Isusova. Okupljene je potaknuo na molitvu za nova duhovna zvanja jer je riječ o Družbi koja je sve starija, ali s molitvom ne treba gubiti nadu. U molitve je posebno stavio Bogoslovno sjemenište pred kojim je također neizvjesna budućnost, bogoslove, a osobito pokojne sestre ove jedine riječke autohtone Družbe.

Zahvalnu riječ sestrama uputio je na kraju liturgijskog slavlja rektor riječke Bogoslovije vlč. Mario Gerić koji je s. Flaviji i s. Beatrici uručio prigodne darove, a nadbiskupu Uziniću sliku s likom Riječke Majke darovala je vrhovna predstojnica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova č. M. Dobroslava Mlakić. Ona je okupljene upoznala s poviješću djelovanja sestara u riječkoj Bogosloviji kazavši da su najprije, za vrijeme biskupa dr. Ivana Starčevića (1877.-1934.), vodile kućanstvo u Biskupskom bogoslovnom sjemeništu u Senju od 1933. do 1940. godine kada je i zatvoreno. „Odmah nakon otvorenja Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci s Visokom teološkom školom 15. listopada 1947., a na poziv mons. dr. Viktora Burića, senjsko-modruškog biskupa, Sestre Presvetog Srca Isusova su za vrijeme prvog ravnatelja dr. Ivana Dukića, preuzele i vodile cjelokupno kućanstvo u ovoj crkvenoj ustanovi sve do 2012., a zatim djelomično do rujna 2016. godine. Od 1966. do 2011. sestre su radile u tajništvu Visoke teološke škole i Teologije u Rijeci i prve su uređivale sjemenišnu knjižnicu. Sestre su također, na molbu dr. Ivana Devčića, rektora Bogoslovnog sjemeništa, u srpnju 1988. preuzele skrb i brigu za bolesne i starije svećenike u Svećeničkom domu u Rijeci”.

U Sjemeništu je redovito radilo šest do osam sestara, a brojne su sestre i kandidatice Družbe dolazile povremeno pomagati kad su to potrebe zahtijevale, kazala je vrhovna predstojnica Družbe. Od sestara koje su najduže djelovale u Sjemeništu, spomenula je pokojnu s. Saleziju Slatinu koja je na službi bila 23 godine i s. Viliberta Čepelja 21 godinu, te nazočnu s. Flaviju Prepunić koja je 17 godina skrbila za bolesne svećenike. Može se reći da je velika većina sestara Družbe služila u ovom sjemeništu, odnosno sveukupno je u ovoj Ustanovi živjelo i radilo 65 sestara, od kojih se 20 preselilo u vječnost, poručila je č. M. Mlakić.

Bogoslovno sjemenište komunistička je vlast montiranim sudskim procesom u Rijeci 1955. zatvorila, no sestre su poslušale savjet biskupa Viktora Burića, i iako u strahu i neizvjesnosti, nisu napustile Ustanovu. Radile su u izuzetno skromnim uvjetima i stanovale su sve do 1988. u suterenskom prostoru. O radu sestara u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci nakon otvorenja nove sjemenišne zgrade 1988. godine apostrofirala je riječi tadašnjeg riječko-senjskog nadbiskupa mons. Josipa Pavlišića: „Sjemenište za odgoj svećeničkih kandidata osnovna je briga svake mjesne Crkve pa tako i naše Nadbiskupije. Vaša Družba pokazuje takvu svijest od samog osnutka našeg Sjemeništa. U njemu nesebično, uz skromnu materijalnu nagradu, rade vaše sestre već dugi niz godina, na čemu vam srdačno zahvaljujemo”. U to vrijeme, sestre su služile i u Sjemenišnom dobru u Lovranu, na čemu im je mons. Pavlišić također zahvalio. U Lovranu su bile punih 50 godina, do veljače 2017. godine.

„Na kraju, što je značio rad, molitve i žrtve sestara, za život i funkcioniranje ove crkvene ustanove kroz 74 godine, ne može se izreći, jer otajstvena zbilja povijesti događa se u srcima ljudi, odnosno u ovom slučaju događala se u srcima sestara koje su predano žrtvovale svoj život za svećenike, za Crkvu, u duhu svoje karizme sljedeći Onoga koji sam sebe ponizi postavši poslušan do smrti, smrti na križu (usp. Fil 2, 8). Zahvalne smo Gospodinu za sve što su sestre velikodušno u duhu evanđeoskog služenja, učinile u Bogoslovnom sjemeništu. Pratit ćemo i nadalje svojim molitvama Vas, oče nadbiskupe, i sve buduće svećenike. I mi u Vaše molitve preporučujemo sve sestre naše Družbe, a osobito one koje su djelovale u Bogoslovnom sjemeništu i Svećeničkom domu u Rijeci. Neka Gospodin, i po Vašim molitvama, udijeli našoj Družbi novih duhovnih zvanja“, poručila je č. M. Mlakić.