Povlastice oprosta predstavljene su u „Priručniku o oprostima” (hrv. Verbum, 2015.) koji je od Drugoga vatikanskog sabora doživio svoje četvrto izdanje. Ono najvažnije vlč. Hačko sažeo je u podsjetnik: „Djelomični ili potpuni oprost može se podijeliti i živima i pokojnima 1. studenoga, a 2. studenoga samo za pokojne. Crkva, kada govori o oprostima za pokojne, za 1. i 2 studenoga, koji se proteže i do 8. studenoga, daje dvije mogućnosti: potpuni oprost koji se namjenjuje jedino za duše u čistilištu, a daje se onima koji od 1. do 8. studenoga pobožno pohode groblje i u duhu se mole za pokojne, ili tko pobožno u crkvi ili kapeli ili oratoriju izmoli „Oče naš”, „Zdravo Marijo” ili „Vjerovanje”; i djelomični oprost koji se namjenjuje za duše u čistilištu, a podjeljuje se onima koji izmole toga dana Jutarnju ili Večernju iz Časoslova iz Službe za pokojne, ali isto tako Priručnik kaže da biskupske konferencije mogu dodati i druge zazive koji bi mogli ući u taj djelomičan oprost, koji su vjernicima dragi, primjerice ‘Pokoj vječni, daruj im Gospodine…’ Netko tko to izgovori, također je obdaren tim djelomičnim oprostom.” U jednom se danu može postići više djelomičnih oprosta, što znači da ih se može primijeniti za više osoba. Potpuni oprost može se moliti za jednu osobu u jednom danu.

Budući da se radi o temi koja je slojevita i još uvijek mnogima nejasna, vlč. Hačko podsjetio je da nauk o oprostima ne dokida oprost koji vjernici primaju u sakramentu pomirenja. Prema definiciji o oprostima u Apostolskoj konstituciji pape Pavla VI. „Indulgentiarum doctrinae” (1967.) stoji da je „oprost otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.” Ako polazimo od Svetoga pisma, Pavlove poslanice Efežanima, cilj svakog vjernika je doći pred Gospodina bez svake ljage, da budemo sveti i bez mane, doći do mjere uzrasta punine Kristove, do savršena čovjeka. 

Vlč. Hačko podsjetio je na primanje bijele haljine u krštenju kada postajemo novo stvorenje i oblačimo haljinu, Krista, a svećenik nas u molitvi tada poziva: „Bila ti ova haljina znakom toga dostojanstva. Potpomognuto riječju i primjerom svojih najbližih, donesi je neokaljanu u vječni život.” Da bi ta haljina ostala bijela, služe nam oprosti koje nam Crkva nudi kako bismo se vježbali u savršenstvu i kako bi ta haljina kroz cijeli život ostala bijelom, jer znamo da čovjek uvijek griješi, padne i okalja tu haljinu koju je primio na krštenju. Zato nam Crkva, za situacije kad se okaljamo i haljina više nije bijela, nudi mogućnost ispovijedi. „Crkva uči da nakon svake ispovijedi ostaje i posljedica. Nije problem u Gospodinu koji ne bi do kraja oprostio, on uvijek oprašta sve za ono što se kajemo, već je problem u čovjeku i njegovoj naravi.

Čovjek, prema sv. Pavlu, nije samo tijelo, duh niti duša. Sve je to u čovjeku međusobno povezano”, rekao je mr. Hačko i naveo konkretne situacije iz života u kojima jedni drugima oprostimo što smo krivo učinili, ali sjećanje ili sumnja, strah i strepnja da se ne ponovi ostaju. „Sve su to situacije koje pokazuju da smo potrebni tog oprosta, jer čovjek na toj razini nije svjestan da griješi. Ima svijest da je oprostio, ali i dalje možda osuđuje i djeluje iz iskustva sumnje. Zato mu Crkva pruža ovo blago oprosta i daje određene uvjete kako bi mogao postići taj oprost. Primjerice, neko hodočašće, pohod groblju, molitva… ” Nauk o oprostu nije zbog nedostatka u Božjem oproštenju nama u ispovijedi, već se oprosti odnose na posljedice koje u nama ostaju zbog naših grijeha, zbog naše grešnosti.

Liturgičar Hačko podsjetio je na nauk o čistilištu u tradiciji Crkve, te na Pavlov poziv da smo pozvani pred Gospodina doći savršeni i bez ljage. Nažalost, naša narav trajno naginje zlu, jer se odijelila od Boga. No, On čuje naše molitve koje upućujemo Bogu za žive, ali i za pokojne. Iz nekih objava koje je Crkva prihvatila saznajemo o pozivu duša u čistilištu da molimo za njih, da što prije budu oslobođene muka što ne mogu gledati Boga i biti s njim. I ta čežnja za Bogom je njihova najveća bol. Naše im molitve dolaze kao pomoć.

„Ove godine, u sadašnjim prilikama zbog pandemije Covid-19, produljit će se razdoblje za dobivanje potpunog oprosta za sve vjerne mrtve tijekom studenoga, s prilagodbom uvjeta i pobožnosti, da vjernici budu zaštićeni”, navodi se u Dekretu Apostolske pokorničarne koja je ove smjernice izdala kako bi prilagodila djela pobožnosti kojima se dobila potpuni oprost za duše u čistilištu uz početak studenoga. „Novost je što se ovi djelomični i potpuni oprosti koji su vezani za 1. i 2. studenoga produžuju za cijeli mjesec.

Također, specifično je i to što se spominju i stariji i bolesni, ali i svi oni koji zbog nekog razloga ne mogu napustiti svoju kuću. I oni mogu dobiti potpuni oprost pod uvjetom da se duhovno sjedine s onim vjernicima koji mogu pohoditi groblje ili crkvu, ali trebaju imati i čvrstu nakanu da će se što prije ispovjediti, pričestiti i moliti na nakanu Svetog Oca. Ti stari, bolesni i vjernici koji ne mogu napustiti svoju kuću to mogu napraviti pred slikom Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i moleći malo prije spomenute molitve – iz Časoslova, krunicu ili neku drugu.”

U Dekretu se navodi: „Potpuni oprost za one koji pobožno posjete groblje i mole se za pokojne, čak i u mislima, običajno utvrđen za dane od 1. do 8. studenoga, za dobrobit vjernika, može biti prenesen na drugih osam dana u mjesecu studenome, koji mogu biti neovisni jedni o drugima, a vjernici ih slobodno biraju.” Jednostavno rečeno, radi se o ukupno osam dana u mjesecu studenome koji nam stoje na raspolaganju. Sveta Stolica daje tu povlasticu dužeg vremenskog roka zato što su u brojnim zemljama na snazi različite odredbe, pa nisu svi u istim mogućnostima.

U emisiji se osvrnuo i na neke komentare koji u ovakvim uvjetima i traženju oprosta vide matematički odnos s Bogom. „Oproste ne smijemo shvatiti kao trgovinu s Bogom. Oproste čovjek može shvatiti ako ih gledamo kao askezu, vježbanje. Ako nam oni služe da rastemo u vjeri, onda nas moraju voditi prema nečem većem i savršenijem. To nije ispunjavanje uvjeta, pa smo mirni mi i naši pokojni.” Kao važan uvjet oprosta, vlč. Hačko je istaknuo ispovijed i pričest. Bez njih nema potpunog oprosta. „Naša je narav grešna, potrebna je Božje ljubavi i stalnoga Božjeg praštanja, ali je važno da to ne iskorištavamo. On ne želi smrt grešnikovu. Nije dobro u oprostima biti usmjeren samo na svoje grijehe, već gledati sebe kao Božju sliku i da što više budemo Njemu slični, da nam Gospodin bude polazište, a ne naš grijeh.” 

Također je upozorio da se čuvamo magijskog pristupa oprostima: „Vjera nije magija, ona je naš životni stav. Ona nije ispunjavanje uvjeta. Crkva nam nudi, propisuje što moramo da bismo što lakše postigli jedinstvo s Bogom, da bi čovjek postao svjestan da je grešan i potreban Božje blizine i ljubavi.”

Osvrnuo se i na Bilješku Apostolske pokorničarne „O slavlju sakramenta pomirenja u sadašnjem stanju pandemije” (19. ožujka 2020.) i mogućnosti slavlja sakramenata za bolesne i one koji su u samoizolaciji, te na situacije kada se može udijeliti opće odrješenje. Pozvao je i medicinsko osoblje, liječnike, medicinske sestre i tehničare, ako u svojim župama vrše službu izvanrednih djelitelja pričesti, a sada po profesionalnoj službi imaju pristup COVID-19 bolesnicima, neka im podijele pričest: „Službe u crkvi nisu tu zbog sebe samih, nego da bude za druge i da služi drugima maksimalno koliko se može.”

Na kraju je podsjetio da 1. studenoga nije dan mrtvih, već svetkovina Svih svetih, a 2. studenoga Spomen pokojnih, i sadržaje tih dana potrebno je jasno razgraničiti. Dodao je preporuku: „Nije dobro govoriti o mrtvima, jer latinski mortus znači da te više nema, nitko te više ne spominje. A pokojni, requiescant, je onaj koji počiva u miru, u vječnom je spokoju. Vječni pokoj nije točka na naš život, nego zarez.” 

Na kraju emisije vlč. Hačko ukazao je i na simboliku svijeće koje palimo na grobovima pokojnika: „Svijeća produžuje našu molitvu za pokojnika. I u liturgiji ona ima simboliku, podsjeća nas da je život prolazan. I kao što kaže sluga Božji Ante Antić, sam čovjek je pozvan cijeli život gorjeti i izgorjeti od ljubavi. Ako tako živi, onda Gospodin na kraju neće imati što suditi, nego će to biti jedan veliki susret i zagrljaj. Svijeća u tom kontekstu podsjeća i na to, jer kad se čovjek susretne s pitanjem smrti i dragim pokojnim, onda si drugačije slaže zemaljske stvari, i vidi da sve prolazi, a Bog ostaje isti.”