„Spomen na stradale na križnim putevima pokrenut je 2009. godine i ovogodišnje 11. hodočašće posvećeno je spomenu (molitva, misa i upoznavanje s poviješću događaja) na velika stradanja hrvatskih zarobljenika od 1945. godine i desetljećima kasnije, osobito u tzv. sabirnim logorima odakle su ljudi slani u različite smjerove kako bi bili uništeni (likvidirani). No, nisu svi ‘sabirni centri’ isti, ondje su bez ikakvog suđenja ljudi uništavani. To je radio KNOJ, KOS, UDB-a, njihovi specijalni ubilački vodovi. Svjedočanstva govore da su ljudi tjerani po selima, ponižavani, na njih su bacali vruću vodu, ubijali ih… U Slavoniju dolazimo organizirano prvi put, a do sada je Zajednica bila u Sloveniji (Celje, Maribor, Tezno, Macelj, Kočevje) i na Banovini“, kazao je rektor Crnjac. Tridesetak zagrebačkih hodočasnika, većinom djece i članova obitelji hrvatskih uznika i žrtava stradalih u komunističkim zatvorima, stratištima i križnim putovima, posjetili su u okviru cjelodnevnog programa Staru Gradišku (zatvor i crkvu mučenika), Požegu (logor Glotež), Našice (stratište Crni potok), Osijek (spomen na Zelenom polju), Aljmaš (pohod svetištu Gospe od utočišta sa župnom crkvom Pohođenja BDM) i Vukovar (crkvu, Sajmište, Memorijalno groblje branitelja, Ovčaru). Na četvrtoj postaji „Križnoga puta hrvatskih zarobljenika po Slavoniji“ u Osijeku je domaćin bila donjogradska župa Preslavna Imena Marijina sa župnikom preč. Ivanom Jurićem, koji je u župnoj crkvi poslije zajedničke molitve podsjetio kako komunistički zločini nisu zaobišli župu na čijem se rubnom području nalazi spomen-ploča na stradale (postavljena uz HEP-ovu zgradu na Zelenom polju) gdje je postojao „sabirni logor“, odakle su, kazao je Crnjac, utamničeni ljudi koji nisu odmah likvidirani slani u Apatin, Vršac, Beograd…

Vlč. Jurić je, kazujući kratko o povijesti župe, podsjetio na stradanje donjogradskog i daljskog župnika Josipa Astaloša (u knjizi Antuna Jarma: Pribrojeni zboru mučenika) kojeg je Vojni sud u Osijeku 1. srpnja 1945. „zbog ustaštva“ osudio u montiranom komunističkom procesu s lažnim svjedočenjima na smrtnu kaznu vješanjem izvršenomu na stratištu u Dalju na blagdan Snježne Gospe 5. kolovoza 1945. godine, a njegovo je tijelo bačeno u kanal pokraj groblja, odakle je ubrzo nestalo uz pretpostavku da ga je njegova rodbina potajice prenijela i pokopala u Osijeku. Stradanje donjogradske župe u Drugom svjetskom ratu po broju žrtava bilo je najveće 14. lipnja 1944. kada je zbog bombardiranja poginulo 200 osoba ukopanih na lokalnom groblju, a pretpostavlja se da je bilo 700 žrtava na ulicama u Donjem gradu, rekao je vlč. Jurić. S obzirom da su hodočasnici posjetili zatvor u Staroj Gradiški, don Pavao Crnjac rekao je da su se ondje molitveno prisjetili mnoštva uznika i žrtva u vrijeme partizansko-komunističkog pogroma pa i nad svećenicima, bogoslovima i profesorima na KBF-u u Đakovu. Zajednički je podsjećeno na presudu izrečenu 8. veljače 1960. godine Ćirilu Kosu (duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu) koji je “kao državni i narodni neprijatelj“ osuđen na sedmogodišnju zatvorsku kaznu (kasnije preinačenu na pet godina) koju je izdržavao u Osijeku i Staroj Gradiški (od listopada 1959. do travnja 1962.). Spomenuli su se kako je na blagdan sv. Mihaela, ark., zaštitnika starogradiške župe, 29. rujna 2014. požeški biskup Antun Škvorčević blagoslovio spomen svećenicima žrtvama komunističkog progona u tamošnjem zatvoru, podignut pokraj nove župne crkve. Na umjetničkom staklenom mozaiku (rad akademskog slikara Tihomira Lončara) s prikazom uskrslog Krista nad otvorenim grobom, podno križa su likovi koji podsjećaju na svećenike i redovnike, časnu braću i bogoslove, a iz likova se mogu prepoznati starogradiški zatvorenici, među njima Ćiril Kos, kasniji đakovački i srijemski biskup, i franjevac kapucin Anzelmo Canjuga, osuđen kao gvardijan u Osijeku na 16 godina zatvora (od 1947. do smrti 1952. godine). S lijeve i desne strane lika uskrslog Krista ispisana su imena i prezimena 262 starogradiška uznika: 247 svećenika, 4 časna brata i 11 bogoslova.

Hodočasnici su se uz svečanu crkvenu pjesmu (Stala plačuć tužna mati) i molitvu pred spomen-pločom na Zelenom polju u Osijeku odali poštovanje spram žrtava, a vlč. Jurić je pripomenuo kako bi bilo dobro postaviti križ uz ovaj spomen, no do sada mjerodavni nisu izrazili za to sluh, premda je Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila zločin komunizma rezolucijom 27. lipnja 1996. godine, a 25. siječnja 2006. Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., te je 23. kolovoz proglašen Danom spomena žrtava komunizma. Prema Zakonu o blagdanima prvi put je 2011. godine obilježen spomen žrtava komunizma i ostalih totalitarizama. Spomen-ploču u Osijeku 2003. godine podigli su osječki: ogranak Udruge ratnih veterana „Hrvatski domobran“ i podružnica Hrvatskog društva političkih zatvorenika, a na ploči piše: „Na ovom mjestu godine 1945. po završetku Drugog svjetskog rata uspostavljen prolazni sabirni logor ‘Zeleno polje’. Iz njega su u smrt poslani hrvatski vojnici i građani.“ Hodočasnici su prije molitve upalili svijeću i s pijetetom prema žrtvama položili cvijeće te put nastavili prema Aljmašu.