Prije mise u samostanskom dvorištu uz blaženičino svetište otajstva krunice predmolile su časne sestre. Misu je suslavili su vlč. Karlo Topalović, župni vikar u Župi sv. Terezije Avilske u Požegi i don Željko Kovačević, župnik Župe Svih svetih u Blatu. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor Svetog Roka iz Lumbarde.

Don Ivo rekao je u homiliji da se i dalje nalaze s Gospodinom u Kafarnaumu. „Danas On ide kamo želi, traži koga želi i zove koga želi. Riječ je o pozivu osobe koja je bila carinik. Biti carinik značilo je raditi za okupatora, prikupljati novac za cara. To je značilo biti izdajica svoga naroda, odbačen od naroda, a možda čak i od vlastite obitelji. To je značilo da je bio u dodiru s ostalim narodima i kao takav okarakteriziran kao grešnik. Smatralo se da se carinici ne mogu spasiti. Takvoj osobi Gospodin prilazi, zove ga među svoje učenike. Gospodin želi time pokazati da spasenje nije za pravednike, za one koji se smatraju savršenima, već za one koji poznaju svoje slabosti i koji su svjesni svoje grešnosti i vape Gospodinu. Oni koji sebe smatraju savršenima, Bog im nije potreban. Svoje snage smatraju dostatnima, okrenuti su sami prema sebi. Oni koji poznaju svoju slabost, ovise o Gospodinu, vape Gospodinu, traže pomoć. Poput loze koja je na trsu“, rekao je propovjednik.

Upitao je okupljene vjernike što je to bilo presudno, što je preokrenulo carinikov život. „Samo jedan pogled koji je gledao u njegovu dušu. Dotad su ga svi možda zvali carinikom, izdajicom, a sada ga Gospodin zove njegovim imenom – Matej. To je bio pogled ljubavi koji je promijenio njegov život, pogled koji mu je vratio dostojanstvo, koji mu je vratio ime, koji ga je nazvao darom Božjim, upravo kako se on zove. Nije trebalo ništa više, niti nagovaranja, niti objašnjavanja da će imati bolji život, niti traženja nečega za uzvrat. Matej je krenuo za Isusom. Kada krenemo za Gospodinom, mi smo uskrsli od mrtvih, njegov pogled prodire u dubine, a ne gleda na vanjštinu. Gospodin nudi život, ali traži promjenu. Kada nas Gospodin dotakne, ne možemo ostati ravnodušni, već mijenjamo svoj život kako bi mogli što čišće i radikalnije odgovoriti na njegov poziv. Matejev odgovor je bio ‘da’, što je ujedno bilo i ‘ne’ svemu prijašnjem. Mateju je nedostajala blizina, ljubav, a Gospodin mu je sve to pružio. Bio je spreman ostaviti svo materijalno bogatstvo, a dobio je zauzvrat puno više. Matej ga vodi svojim prijateljima i ukazuje na njega“, poručio je don Ivo.

Kazao je da, kada Gospodin dotakne srce, ne treba daleko ići, već ostati i pokazati ljudima tko je taj koji mijenja živote. „Tko je taj zbog kojeg smo spremni ostaviti sve i širiti ono na što nas poziva. Ta ljubav je potaknula i Mariju Petković da svojoj čitavoj Družbi stavi kao načelo, kao znak Raspetu Ljubav, Isusa Krista. Da nju i sve redovnice koje će doći podsjeća kolika je cijena koju je Otac dao za nas da nam objavi njegovu neizmjernu ljubav. Potrebno je sve brige predati Gospodinu jer znamo da se On brine i da će On pomoći. Zato hrabrimo jedni druge i potičimo jedni druge da otkrijemo koji je naš poziv i koje je naše poslanje. To je širenje radosne vijesti, ali osobno? Svako treba vidjeti kamo ga Gospodin zove i ostaviti sve ono što ga veže, što ga sputava da kaže Gospodinu ‘da’“, rekao je propovjednik.

Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim moćima i blagoslovom.

U svetištu je uslijedilo euharistijsko klanjanje do ponoći, a sudjelovali su veliki župni zbor, članice Trećega reda sv. Franje, skupina molitelja „Bl. Marija Propetoga“ i Schönstattski pokret, bratimi Svih svetih i sv. Vincence, mladi te neokatekumeni.