Koncelebrirali su župnik fra Roko Bedalov i župni vikar fra Ivan Marija Lotar.

Spominjući kako se ovaj dan slavi suzaštitnik Zagrebačke nadbiskupije sv. Florijana koji je poput sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije dao svoj život za vjeru, a i jedan i drugi su bačeni s kamenom oko vrata u rijeku samo zbog toga što nisu prigrlili bogove onoga vremena, vlč. Jozić je u propovijedi upozorio da se i „danas nama nude razni bogovi i razna božanstva, ali pitanje je mogu li dati našem životu mir za kojim vapimo u našim životima“.

Tumačeći kako u pročitanom ulomku evanđelja Isus ostavlja svoj mir i hrabri učenike, vlč. Jozić potaknuo je na promišljanje kakav je doista taj Kristov mir i kako ga pronaći u ovom vremenu nesigurnosti, nemira, straha i bojazni. Pri tome je citirao papu Franju koji je rekao u jednoj svojoj propovijedi: „Istinski mir ne možemo proizvesti mi, jer je on dar Duha Svetoga. Život je takav – ima trpljenja, ima bolesti, ima mnogo ružnih stvari, ratova… ali onaj mir iznutra, koji je dar, on se ne gubi; ide se naprijed noseći Križ i trpljenje. Mir bez Križa nije onaj pravi Isusov mir“.

Govoreći kako su se prvi franjevci pozdravljali riječima “Mir i dobro!”, vlč. Jozić je nastavio: „Mir i dobrota između civilnih i vjerskih vlasti, mir i dobrota između raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i bandama, mir i dobrota između raznih općina, koje su interesi i ponos dijelili bez prestanka. Mir i dobrota unutar kućnih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba čine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Antun je uživao silan ugled zbog svoje svetosti i zbog sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Stoga se ne treba čuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala kriza. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz uskoće sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti“.

Vlč. Jozić primijetio je da i naša lica, danas, često izgledaju zabrinuta, tmurna, puna straha i neizvjesnosti što će biti sutra. Ponekad kao da smo zaboravili biti radosni. Kao da nam je ponestalo Božje prisutnosti u našim životima. Zato Isus ostavlja svoj mir, ne bilo koji mir, ne mir ovoga svijeta, već mir kao dar svoje muke, smrti i uskrsnuća. Upravo na drvetu križa Isus je pomirio svakog čovjeka s Bogom, davši Bogu zadovoljštinu za naše grijehe. To znači da smo ponovno uspostavili prijateljski odnos s Bogom, takav mir može nas ispuniti samo radošću i željom da ga podijelimo s drugima, primijetio je vlč. Jozić.

Podsjetivši na Isusovu posljednju izjavu apostolima, prije završne molitve: »U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet« (Ivan 16:33), vlč. Jozić je protumačio da svijet, o kojem govori Krist, je svijet, kojega stvaraju (i ostvarujemo) ljudi u želji, da budu neovisni o Bogu. Svijet, koji želi biti zatvoren sam u sebe; koji odbacuje duh i želi biti samo materija; koji ne želi slušati, nego želi samo zapovijedati; koji ne priznaje ništa osim sebe i koji ne ljubi nikoga osim sebe. Svijet, koji želi biti sam sebi jedina i vrhovna vrednota.

U takvom svijetu, kazao je vlč. Jozić, živimo mi kršćani i njegovi valovi pljuskaju po nama. Prisutan je u našem osobnom životu, kada nam govori da se ne isplati ostati vjeran ni sebi, ni Bogu; prodire u naš javni život, dok se izruguju svemu nadnaravnom, kreposnom, čistom, svetom i Božjem; utječe i na život Crkve, kada unosi u nju nepovjerenje. Svijet bez Boga ne daje mir. Nema ga u sebi, zato ga ne može dati nikome, a najmanje onima, koji žele koračati za Kristom, primijetio je vlč. Jozić.

„Rаzlіkа іzmеđu mіrа kојеg ѕvіјеt dаје і mіrа kојеg vаm Іѕuѕ dаје lеžі јеdіnо u tоmе tkо gа dаје! Каd vаm Іѕuѕ nеštо dаје, tо nе mоžеtе іzgubіtі. Каd vаm ѕvіјеt nеštо dаје, mоgао bі vаm tо uzеtі nаtrаg. Міr kојеg Іѕuѕ оѕtаvlја јеѕt Nјеgоv mіr, а nе ѕаmо ‘mіr umа’. Тrајnі mіr kојеg dаје Воg mоžе umіrіtі nеmіrnо і ѕtrаšlјіvо ѕrсе. То nе mоžе ѕvјеtоvnі tір mіrа. Аkо іmаtе nеkаkаv mіr kојеg ѕvіјеt dаје, оndа је tо ѕаmо рrіvrеmеnо і vrlо krаtkоtrајnо. I kada bi danas čovjek upitao Vas kakav mir tražite vjerujem da bi odgovori bili različiti, netko bi tražio mir od potresa, netko od pandemije, netko u obiteljima, netko mir u svijetu, ali pitanje je jesmo li spremni pronaći mir u svome životu koji se temelji na Isus Kristu, jesmo li spremni primijetiti bogatstvo koje nam je ostavio Isus Krist i jesmo li spremni to bogatstvo mira nositi jedni drugima“, potaknuo je na razmišljanje vlč. Jozić.

„Kršćani koji sebi ne prisvoje ovo predivno blago mira i radosti koje im je na dohvat su poput prosjaka o kojem govori jedna priča: ‘Čovjek je bio prosjak dvadeset i jednu godinu. Njegova je ambicija bila postati bogatim čovjekom, a ipak je umro siromašan. Nakon njegove smrti je bilo otkriveno kako se ispod mjesta gdje je sjedio i prosio dvadeset i jednu godinu nalazilo zakopano blago, koje je sadržavalo dragulje i druge vrijednosti koje su ranije pripadale kralju. Prosjak nije bio svjestan beskrajnih bogatstava nad kojima je sjedio’. Jednako tako ima puno kršćana koji kroz život idu bez da uživaju mir i sreću koji su za njih dostupni u Kristu Isusu. Ako prihvatimo Kristovo ohrabrenje i njegov mir usadimo u svoja srca bit ćemo donositelji mira, ljubavi i radosno ćemo služiti Bogu i bratu čovjeku kao i današnji sveci i mnogi sveti naše Katoličke Crkve. Položimo sve pred Njega, i kad nas snađu nevolje, tegobe i žalosti, slušajmo što kaže: ‘Neka se ne uznemiruje srce vaše’“, zaključio je vlč. Jozić.