Osvrt na putovanje u Austriji

1. Proteklih dana završio sam svoj treći pastoralni pohod Austriji i sada, kada sam opet u Rimu, ponovno razmišljam o značajnim susretima koje sam imao s tim dragim pučanstvom. U meni prevladava osjećaj zahvalnosti.
Ponajprije zahvaljujem Bogu, darivatelju svakoga dobra, koji mi je dopustio doživjeti to silno duhovno iskustvo, bogato liturgijskim slavljima, trenucima razmišljanja i molitve, s pogledom na obnovljeno proljeće Crkve u toj ljubljenoj zemlji. Osobito zahvaljujem svojoj dragoj braći u biskupstvu, koja u to ne lako doba ne štede sile da se žrtvuju u službi istine i djelatne ljubavi. Ohrabrujem ih u njihovoj pastoralnoj zauzetosti. Htio bih, osim toga, ponovno zahvaliti saveznom predsjedniku i javnim vlastima, kao i svim građanima koji su me primili s doista srdačnom gostoljubljem.
2. Svojim sam pohodom htio očitovati austrijskom pučanstvu svoje poštovanje, pokazujući istodobno, u svojstvu Petrova nasljednika, neke mogućnosti korisne za budući hod tih partikularnih Crkava.
Dok sam se u Salzburgu zadržao na temi poslanja, u St. Pöltenu sam pozvao na razmišljanje o problemu zvanja. Naposljetku, kao vrhunac i osnovni poticaj svog putovanja, imao sam radost uvrstiti imena troje slugu Božjih u knjigu blaženika. U tijeku divnoga slavlja na Heldenplatzu u Beču, podsjetio sam sve da je junaštvo kršćanina u svetosti.
“Heroji Crkve” nisu nužno oni koj su pisali povijest po ljudskim kriterijima, nego žene i muškarci koji su možda, u očima mnogih, bili maleni, ali su se pokazali velikima pred Bogom. Uzalud ćemo ih tražiti u redovima mogućnika; oni ostaju neizbrisivo velikim slovima upisani u “knjizi života”.
Životopisi novih blaženika sadrže poruku za naše dane. To su dokumenti dostupni svima, koje ljudi danas mogu čitati i shvatiti bez poteškoća: govore, doista, rječitim jezikom proživljenoga života.
3. S velikim se zadovoljstvom sjećam nazočnosti i zanosa brojnih mladih, koje sam podsjetio da Crkva u njima vidi obećavajuće bogatstvo budućnosti. Pozivajući ih na hrabrost svjedočenja za Krista bez kompromisa, upozorio sam ih na ono što piše u enciklici Redemptor missio: “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, više vjeruje iskustvu negoli nauci, više životu i činjenicama nego teorijama” (br. 42).
Mladi koji su po naravi osjetljivi na privlačnost ideala, nadasve kad je utjelovljen u život, procijenili su taj govor. Shvatili su smisao mog pohoda u njihovu zemlju: uputio sam se u Austriju kao hodočasnik vjere, kao suradnik radosti, kao pomoćnik istine.
4. Ne mogu ne spomenuti dvije prigode međusobno prilično različite, ali obje značajne na svom području: susret s vlastima i diplomatskim korom u Hofburgu i pohod bolesnicma i umirućima u hospiciju Rennweg Caritasa Socialis. U ta sam dva trenutka izložio pod različitim kutovima istu osnovnu temu: temeljnu dužnost poštivanja slike Božje utisnute u svako ljudsko biće. Upravo je to jedan od čvorišta poruke koju sam želio dati ne samo katolicima, nego i svim stanovnicima Austrije.
Svaki čovjek, u svako doba, poprima neotuđivu vrijednost. Govor o “kulturi života” upućen graditeljima europskog zajedništva ostvaruje se, među ostalim, u ustanovi kao što je hospicij, gdje se dan za danom nanovo piše “evanđelje trpljenja”, čitanog u svjetlu vjere.
Uz one koji neprestano pružaju usluge u bolnicama i lječilištima, kao i uz one koji ne napuštaju svoje teško bolesne ukućane, nazočan je Gospodin koji njihovo ljubazno njegovanje priznaje kao da je iskazano njemu samome. Bolesnici, s teretom svojih patnji podnesenih za ljubav Kristovu, dragocjeno su blago za Crkvu, koja u njima ima najdjelotvornije suradnike u evangelizatorskom djelovanju.
5. Ponovno razmišljajući o snažno doživljenim osjećajima, osjećam potrebu ponoviti što sam ustvrdio na kraju pohoda: Credo in vitam! Vjerujem u život! Vjerujem da je Crkva u Austriji živa. Vjerujem da je taj život snažniji od kušnji koje je preživljavalo i još uvijek preživljava ne malo vjernika u toj ljubljenoj zemlji. Došao sam među njih da im pomognem nadići sadašnje poteškoće i ohrabriti ih da velikodušno krenu prema Velikom jubileju.
U Rimu Papino srce i dalje kuca za Austriju. Svima ponavljam Kristove riječi: “Neka se ne uznemiruje srce vaše!” (Iv 14,1). Nemojte gledati samo na prošlost. Pripravite budućnost uz pomoć Duha Svetoga! Moj pastoralni pohod Austriji je završen; neka sada započne novo razdoblje hodočašća koje će omogućiti narodu Božjem koji je u Austriji prijeći prag novoga tisućljeća da, zajedno sa svojim biskupima, priopćavaju Kristovu radosnu vijest budućim naraštajima.

Govor pape Ivana Pavla II. predstavnicima političkoga života Austrije, te inozemnim diplomatima

Gospodine savezni Predsjedniče,
Gospodine savezni Kancelaru,
Gospodo i gospođe!

1. Velika mi je čast i osobita radosta da Vas mogu susresti danas, gospodine savezni Predsjedniče, zajedno s članovima savezne Vlade i predstavnicima javnog i političkog života Republike Austrije. Naš današnji susret ističe još jednom prijateljske odnose koji već dugo postoje između Austrije i Svete Stolice.
Istodobno, vidljivom možemo doživjeti da je taj složni i plodonosni odnos uključen u široku mrežu diplomatskih odnosa koje Austrija ima s raznim zemljama po cijelome svijetu. Zahvaljujem ovdje prisutnim diplomatskim predstavnicima na njihovom sudjelovanju i zbog časti koju mi time iskazuju, te im zahvaljujem na onome što čine “u umjetnosti mira”.
Ovo isto povijesno mjesto osobito je pogodno za okretanje pogleda preko granica ove zemlje prema Europi koja se ujedinjuje i prema njezinom uključivanju u obitelj naroda svih kontinenata. Isto tako, prikladno je za promatranje problema koji postoje unutar Austrije.

2. Moj prvi pastirski pohod u Austriji, 1983. godine, započeo je Večernjom posvećenoj Europi, koju smo slavili u znaku Križa. Onda je kardinal Franz K(nig mnoštvu uputio sljedeće riječi: “U našoj maloj zemlji koja označava crtu razdvajanja dva svijeta (…) može se i mora govoriti o Europi!”
Šest godina kasnije, kada se srušio Berlinski zid i pao željezni zastor, izgledalo je da je crta razdvajanja između dva bloka nestala. Odonda su se brojni jaki osjećaji rasplinuli a mnoge nade razočarane. Napuniti samo ruke materijalnim dobrima, kada ljudsko srce ostaje prazno jer nije otkrilo smisao života, nije dovoljno. Čovjek nije uvijek toga svjestan te često više voli površne zabave od istinske unutarnje radosti. No, na kraju mora ustvrditi da se ne može živjeti samo od kruha i razonoda.

3. Doista, crta razdvajanja dva bloka nije nestala, niti iz gospodarske stvarnosti niti iz ljudskih duša. Čak i u zemlji koja je društveno uređena i gospodarski napredna kao što je Austrija, maha uzima osjećaj izgubljenosti i strah pred budućnošću.
Nije li možda istina da su se podmukle pukotine uvukle i u stameno i do sada potvrđeno ustrojstvo suradnje između društvenih skupina, koje je znatno pridonijelo blagostanju zemlje i napretku stanovništva?
Ne šire li se možda među austrijskim građanima, malo godina poslije referenduma, sumnjičavost i nezadovoljstvo glede prianjanja uz Europu?

4. Na europskom zemljovidu Austrija, koja je desetljećima bila graničnom zemljom, postala je “zemljom mostom”. Za nekoliko dana na Austriji je red da preuzme predsjedanje Vijećem Europske unije. Stoga će Beč, koji je u prošlosti često bio žarišnim središtem europske povijesti, postati središtem brojnih nada za one države koje započinju pregovore za ulazak u Europsku uniju. Želja mi je da se napravi koraci na korist približavanju istoka i zapada kontinenta: dva plućna krila bez kojih Europa ne može, želi li disati.
Različitost istočnih i zapadnih predaja promicat će europsku uljudbu te će, putem sjećanja i uzajamnih razmjena, izgraditi temelj željene duhovne obnove. Stoga se ne bi trebalo toliko govoriti o “širenju prema istoku”, već do “europeizaciji” cijeloga kontinentalnog područja.

5. Dopustite mi da produbim tu misao. Na početku svojega papinstva pozvao sam vjernike okupljene u Rimu, na Trgu sv. Petra, da otvore vrata Kristu! (usp. Homilija, 22. listopada 1978.). Danas, u ovome gradu tako široke povijesne, uljudbene i vjerske važnosti, ponavljam svoj poziv starom kontinentu: “Europo, otvori vrata Kristu!”
Ta se uputa ne rađa iz sanjarske tlapnje, već je utemeljena na stvarnosti otvorenoj nadi. Naime, europske uljudba, umjetnost, povijest i sadašnjost bili su i još uvijek su oblikovani kršćanstvom, i to tako da niti danas ne postoji Europa koja bi bila potpunoma posvjetovnjačena ili čak bezbožna (bezbožačka). O tome svjedoče ne samo crkve i samostani u brojnim europskim zemljama, kapele i križevi na europskim cestama, molitve i kršćanske pjesme na svim jezicima kontinenta. Još očitije o tome svjedoče brojni živi svjedoci: muževi i žene koje tragaju, pitaju se, vjeruju, nadaju se i ljube; sveci prošlosti i sadašnjosti.

6. Ne treba zaboraviti da je europska povijest najuže isprepletana s poviješću onoga naroda iz kojega je potjecao Gospodin Isus. Židovskom su narodu u Europi zadane neizrecive patnje i ne možemo ustvrditi da su svi korijeni tih nepravdi iščupani. Pomirenje sa Židovima dijelom je, dakle, temeljnih obveza kršćana u Europi.

7. Graditelji nove Europe morat će se suočiti s jednim drugim izazovom: onim stvaranja globalnoga europskog prostora slobode, pravde i mira umjesto otoka blagostanja zapada kontinenta. Najbogatije zemlje neizbježno se moraju suočiti sa stvarnim žrtvama kako bi malo pomalo izravnale nečovječnu brazdu postojećeg blagostanja u Europi. Potrebna je duhovna pomoć da se nastavi izgradnja demokratskih ustrojstava i njihovo učvršćenje, kao i promicanje političke uljudbe i pravednih uvjeta pravne države. Za to nastojanje Crkva kao usmjerenje nudi svoj socijalni nauk koji je usredotočen na skrb i odgovornost za čovjeka kojega joj je povjerio Krist: “Nije riječ o #!apstraktnom#! čovjeku, već o stvarnom, konkretnom i povijesnom čovjeku kojega Crkva ne smije napustiti” (Centesimus annus, 53).

8. U to je okružje uključen cijeli svijet koji se sve više pretvara u “globalno selo”. Nije slučajno da danas brojni stručnjaci, koji se bave gospodarskim razvojem širokih razmjera, govore o globalizaciji. Činjenica da se razna područja zemlje međusobno gospodarski zbližavaju ne mora automatski podrazumijevati globalizaciju u siromaštvu i bijedi, već na prvom mjestu globalizaciju u solidarnosti.
Uvjeren sam da će Austrija pridonijeti procesu globalizacije ne samo zbog političkih i gospodarskih pobuda, vać na prvom mjestu zbog veza koje njezin narod povezuju s ostalim narodima, kao što je pokazalo i njezino uzorno zauzimanje za potrebitu braću i sestre na europskom jugoistoku, kao i trajna potpora koju pruža zemljama u razvoju. Osim toga, htio bih podsjetiti na spremnost Austrije da prihvati stanovnike ostalih zemalja, koji su lišeni vjerske slobode, slobode mišljenja i poštivanja ljudskog dostojanstva. I brojni moji sunarodnjaci vam duguju puno zbog onoga što ste u prošlosti učinili za njih. Ostanite vjerni dobrim tradicijama svoje zemlje! Sačuvajte i ubuduće spremnost na prihvaćanje stranaca koji moraju napustiti svoju zemlju.

9. S tom željom, sada bih htio govoriti o pitanju koje postaje sve žurnijim. Ne samo vi, koji živite u ovoj zemlji i koji ste odgovorni za nju, morate se suočiti s problemom koji sve više opterećuje srca pojedinaca, cijelih obitelji i društvenih klasa. Mislim na sve veće isključivanje mnogih, osobito mladih i osoba srednje dobi, iz prava na rad.
Uvjetovano gospodarskim natjecanjem, tržište rada ne uspijeva se pokrenuti ni sa svojim pozitivnim proračunima. Stoga svojom dužnošću smatram biti glasnogovornikom najslabijih te ističem: subjekt rada je čovjek kao osoba! I u današnjem svijetu rada mora biti prostora za slave, manje obdarene, stare i hendikepirane, te za tolike mlade koji nemaju mogućnosti pristupiti prikladnom obrazovanju. U doba profinjene tehnike ne treba zaboraviti čovjeka! Na vrednovanje i naknadu za njegov rad moraju utjecati, osim objektivno procjenjenog proizvoda, i napor i trud, vjernost i poštenje.

10. Time se pribiližavam posljednjoj tematici koja mi je na srcu. Jedan od ciljeva mojega papinstva jest izgraditi “kulturu života” usmjerenu protivljenju “kulturi smrti” koja se širi. Stoga neumorno zagovaram bezuvjetnu obranu ljuduskog života od začeća do prirodne smrti. Ozakonjenje pobačaja do prva tri mjeseca – koje je na snazi u Austriji – ostaje rana koja krvari u mome srcu.
Tu je, potom, i problem eutanazije. I umrijeti je dijelom života. Svaki čovjek ima pravo umrijeti na dostojni način prema Božjoj volji. Tko misli čovjeka lišiti toga prava oduzima mu život. Vrijednost svake osobe je tolika da se nikada ne može nadoknaditi novcem. Zbog toga ga se nikada ne smije žrtvovati, niti zbog neograničene privatne samostalnosti niti zbog društvenih ili gospodarskih uvjetovanja. Tko je u određenoj dobi sjeća se, ne samo iz povijesnih knjiga, mračnih poglavlja ispisanih u dvadesetom stoljeću i u ovoj zemlji. Ako se udaljavamo od zakona Božjega, tko jamči da u određenom trenutku ljudska sila neće iznova zahtjevati pravo da odluči o vrijednosti i bez-vrijednosti određenog razdoblja ljudskog života?

Gospodine savezni Predsjedniče,
Gospodo i gospođe!

11. Vjernost domovini i otvorenost Europi povezana s poviješću i otvorena budućnosti – bile su to teme razmišljanja koje sam vam danas htio predložiti.
Obnavljajući uspomenu, sa zahvalnošću i ponosom, na veliko blago kršćanstva, molim vas da prihvatite tu baštinu kao prijedlog kojeg bi živa Crkva željela predstaviti na kraju drugoga kršćanskog tisućljeća. Nitko ne želi univerzalizaciju te baštine smatrati pobjedom ili potvrdom nadmoćnosti. Ispovijedati određene vrijednosti znači samo zauzimati se u suradnji na izgradnji istinske sveopće ljudske zajednice: zajednice koja više ne poznaje crte razdvajanje između različitih svjetova.
I od nas kršćana će ovisiti hoće li se Europa, sa svojim zemaljskim težnjama, zatvoriti u sebe samu, u svoja sebeljublja, odričući se svojega poziva i svoje povijesne uloge, ili će ponovno naći svoju dušu u kulturi života, ljubavi i nade.
Austriji pripada uloga mosta u srcu Europe!
Niti je moje razmišljanje o čovjeku, a niti ova tvrdnja apstraktna, već su vrlo konkretni: želim vam puno hrabrosti u izgradnji tog mosta!