Otac: izovr apostolske zauzetosti Crkve

Temeljni poticaji koji crkvenu zajednicu čine misionarskom “sve do granica svijeta”
“U ovoj posljednjoj godini stoljeća koje nas pripravlja na Veliki jubilej 2000., snažan je poziv uzdignuti pogled i srce prema Ocu. Ući u njegovo otajstvo onakvo jest i kavo nam je Sin objavio.” S tim riječima Ivan Pavao II. započinje poruku za Svjetski misijski dan koji će se ove godine slaviti 24. listopada 1999. Tekst poruke Ivana Pavla II. donosimo u hrvatskom prijevodu:
1. Svake godine Svjetski misijski dan za Crkvu je dragocjena prilika za razmišljanje o njezinoj misijskoj naravi. Uvijek se sjećajući Kristova naloga: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći iz u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19), Crkva je svjesna da je pozvana naviještati ljudima svakog vremena i svakog mjesta ljubav jedinoga Oca, koji u Isusu Kristu želi sjediniti svoju raspršenu djecu (usp. Iv 11,52). U ovoj posljednjoj godini stoljeća koja se pripravlja za Veliki jubilej 2000. snažan je poziv uzdignuti pogled prema Ocu, “ući u njegovo otajstvo onakvo jest i kavo nam je Sin objavio” (KKK 2779). Čitajući s tog motrišta “Oče naš”, molitvu koju nas je naučio sam božanski Učitelj, lakše možemo shvatiti koji je izvor apostolske zauzetosti Crkve i koji su temeljni razlozi koji je čine misionarskomm “sve do krajnjih granica zemlje”.
Oče naš, koji jesi na nebesima
2. Misionarska je Crkva, jer neumorno naviješta da je Bog Otac, pun ljubavi za sve ljude. Svako ljudsko biće i svaki narod traži, ponekad čak nesvjesno, otajstveno lice Božje, koje nam je ipak samo jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu, potpuno objavio (usp. Iv 1,18). Bog je “Otac Gospodina našega Isusa Krista”, i “on hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4). Svi koji prihvaćaju njegovu milost s čuđenjem otkrivaju da su djeca jedinoga Oca i osjećaju se dužni svima naviještati Evanđelje.
U suvremenom svijetu mnogi ipak još ne priznaju Isusova Boga kao Stvoritelja i Oca. Neki su se, ponekad i zbog krivnje vjernika, opredijelili za ravnodušnost i bezboštvo; drugi su si, gajeći nejasnu religioznost, izgradili Boga na vlastitu sliku i priliku; drugi ga smatraju potpuno nedohvatnim bićem.
Zadaća je vjernikâ proglašavati i svjedočiti da je Otac nebeski “premda prebivajući u nedostupnu svjetlu”, u svome Sinu, utjelovljenom u krilu Marije Djevice, umrlom i uskrslom, postao blizak svakom čovjeku te ga osposobljuje “da mu odgovori, da ga upozna i da ga ljubi” (usp. KKK 52).
Sveti se ime tvoje
3. Svijest da susret s Bogom promiče i uzvisuje dostojanstvo čovjeka dovodi kršćanina ovako moliti: “Sveti se ime tvoje”, to jest: “Prosvijetli u nama svijest o sebi, da bismo mogli upoznati obilje tvojih dobročinstava, uzvišenost tvoga veličanstva i dubinu tvojih sudova” (sveti Franjo, Fonti Francescane, 268).
Kršćanin moli da Bog bude posvećen u svojoj posinjenoj djeci, kao i u svima do kojih još nije stigla njegova objava, svjesni da On po svetosti spašava sve stvorenje.
Da bi njegovo ime bilo posvećeno među narodima, Crkva nastoji oko uključivanja čovječanstva i stvorenja u naum koji je Stvoritelj, “po dobrohotnom naumu svojem u ljubavi predodredio”, da “budu sveti i neporočni pred njim” (usp. Ef 1,9,4).
Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja
4. S tim riječima vjernici zazivaju dolazak Kraljevstva Božjega i slavni Kristov povratak. Ta ih želja, ipak, ne odvraća od svakidašnjeg poslanja u svijetu: dapače, još ih više obvezuje. Dolazak Kraljevstva sada je djelo Duha Svetoga, kojega je Gospodin poslao “usavršiti svoje djelo u svijetu i ispuniti svako posvećenje” (Rimski misal, Euharistijska molitva, IV.).
U suvremenoj uljudbi raširen je osjećaj očekivanja novog razdoblja mira, blagostanja, solidarnosti, poštivanja prava, sveopće ljubavi. Prosvijetljena Duhom, Crkva naviješta da se to kraljevstvo pravde, mira i ljubavi, proglašeno već u Evanđelju, otajstveno ostvaruje u tijeku stoljećâ, zahvaljujući osobama, obiteljima i zajednicama koje izabiru korjenito živjeti Kristov nauk, u duhu blaženstava. Po njihovoj zauzetosti, i samo vremenito društvo poticano je razvijati se prema postizanju veće pravednosti i solidarnosti.
Crkva proglašava također da je Očeva volja “da se svi ljudi spase i da dođu do spoznanja istine” (1 Tim 2,4) po prianjanju uz Krista čija zapovijed, “koja obuhvaća sve druge, i koja nam očituje njegovu volju jest da ljubimo jedni druge, kao što je on nas ljubio” (KKK 2822).
Isus nas poziva moliti za to i uči da se u Kraljevstvo nebesko ne ulazi govoreći “Gospodine, Gospodine”, nego čineći “volju Oca” njegova “koji je na nebesima” (Mt 7,21).
Kruh naš svagdanji daj nam danas
5. U naše doba veoma je snažna svijest da svi imaju pravo na “svagašnji kruh”, to jest na potrebno za život. Isto se tako osjeća zahtjev dužne jednakosti i zajedničke slidarnosti koja međusobno sjedinjuje ljudska bića. Unatoč tome, vrlo mnogi od njih žive još na način koji nije u skladu s njihovim osobnim dostojanstvom. Dosta je pomisliti na tolike bijede i nepismenost na nekim kontinentima, na pomanjkanje zdravstvene pomoći i posla, na politička tlačenja i na ratove koji uništavaju narode cijelih predjela na zemlji.
Koja je zadaća kršćanina pred takvim dramatičnim prizorima? Koji je odnos između vjere u Boga živoga i pravoga i rješavanja problema koji uznemiruju čovječanstvo? Kako sam napisao u Redemptoris missio, “razvoj nekog naroda nije u prvom redu plod ni novca, ni materijalne pomoći, ni tehničkih struktura, nego oblikovanje svijesti, dozrelosti mentaliteta i navika. Nosilac razvoja je čovjek, a ne novac ili tehnika. Crkva odgaja savjesti objavljujući narodima onog Boga koga oni traže, ali ne poznaju, veličinu čovjeka, koji je stvoren na sliku Božju i koga Bog ljubi, jednakost svih ljudi kao djece Božje…” (br. 58). Naviještajući da su ljudi djeca istoga Oca, i stoga braća, Crkva daje svoj doprinos izgradnji svijeta označena pravim bratstvom.
Kršćanska je zajednica pozvana surađivati u razvoju i u miru s pothvatima promicanja čovječnosti, s odgojnim i obrazovnim ustanovama u službi mladih s trajnim prokazivanjem pritisaka i nepravdi svake vrste. Osobiti udio Crkve je, međutim, navještaj Evanđelja, kršćanski odgoj pojedinaca, obitelji, zajednica, svjesna da njezino poslanje “nije izravno djelovati na gospodarskom, tehničkom ili na političkom području, ili davati materijalni doprinos razvoju, nego je njezina zadaća bitno u tome da pruži narodima ne #!više imati#!, nego #!više biti#! budeći Evanđeljem savjesti. Istinski ljudski razvoj mora pustiti svoje korijenje sve dublje u evangelizaciju” (ondje, 58).
Otpusti nam duge naše
6. U povijesti čovječanstva, od samog početka, prisutan je grijeh. On krnji prvotnu vezu stvorenja s Bogom, s teškim posljedicama za vlastiti i tuđi život. Danas, potom, kako ne istaknuti da mnogostruki izrazi zla i grijeha često nalaze saveznika u društvenim obavijesnim sredstvima? I kako ne primijetiti da se “za mnoge glavno obavijesno i odgojno sredstvo, vodič i nadahnuće za pojedinačno, obiteljsko i društveno ponašanje” (Redemptoris missio, 37 c) sastoji upravo od različitih obavijesnih sredstava?
Misionarski rad ne može ne dati pojedincima i narodima radost i navještaj Gospodinove milosrdne dobrote. Otac koji je na nebesima, kako jasno pokazuje parabola o izgubljenom sinu, dobar je i oprašta raskajanom grešniku, zaboravlja grijeh i ponovno dariva vedrinu i mir. Evo pravoga lica Božjeg, Oca punog ljubavi, koji daje snagu pobijediti zlo dobrim i onoga koji uzvraća njegovu ljubav osposobljuje pridonositi otkupljenju svjeta.
Kako i mi otpuštamo dužnicima našim
7. Crkva je pozvana, po svom poslanju, uprisutniti jamstvo božanskoga očinstva ne samo riječima, nego nadasve svetošću misionara i Božjega naroda. “Obnovljeni polet glede vanjskih misije (ad gentes) – napisao sam u Redemptoris missio – traži misionare svece. Nije dovoljno obnoviti pastoralne metode, bolje organizirati i uskladiti crkvene sile, dublje istražiti biblijske i teološke temelje vjere: treba pobuditi #!novi žar svetosti#! među misionarima i u cijeloj kršćanskoj zajednici” (br. 90).
Pred strašnim i mnogostrukim posljedicama grijeha vjernici imaju zadaću pružiti znakove opraštanja i ljubavi. Samo ako su u svom životu već doživjeli ljubav Božju, mogu biti sposobni ljubiti druge velikodušno i jasno. Oproštenje je drugi izraz božanske djelatne ljubavi, darovane onome koji je neprestano traži.
I ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla
8. S ovim posljednjim molbama u “Očenašu” molimo Boga da ne dopusti da krenemo putem grijeha i da nas oslobodi od zla, koje je često potaknuto od osobnog bića, Sotone, koji želi ometati naum Božji i spasenjsko djelo koje je Bog dovršio u Kristu.
Svjesni da smo pozvani donijeti navještaj spasenja u svijet u kojem vlada grijeh i Zloduh, kršćani su pozvani pouzdati se u Boga, moleći ga da pobjeda nad Knezom ovoga svijeta (usp. Iv 14,30), koju je Krist jednom zauvijek zadobio, postane svakodnevno iskustvo njihova života.
U društvenim sklopovima u kojima snažno vladaju logike moći i sile, poslanje Crkve je svjedočiti ljubav Božju i snagu Evanđelja, koji uništavaju mržnju i osvetu, sebičnost i ravnodušnost. Duh Pedesetnice obnavlja kršćanski puk, otkupljen Kristovom krvlju. Ovo malo stado siromašno ljudskim sredstvima ali slobodno od uvjetovanja, poslano je na sve strane, kao kvasac novoga čvječanstva.
Konačni zaključci
9. Predraga braćo i sestre, Svjetski misijski dan pruža svakome mogućnost bolje uočiti ovaj zajednički misionarski poziv, koji potiče Kristove učenike da postanu apostolima njegova Evanđelja pomirenja i mira. Spasenjsko poslanje je opće; za svakog čvojeka i za cijelog čovjeka. Zadaća je to cijeloga Božjeg naroda, svih vjernika. Misionarstvo treba, stoga, biti žar svakoga kršćanina; žar za spasenje svijeta i žarka zauzetost za obnovu Očeva Kraljevstva.
Da bi se to dogodilo, potrebna je trajna molitva koja hrani želju donijeti Krista svim ljudima. Potrebno je prikazivanje vlastite patnje, u sjedinjenju s onom Otkupiteljevom. Potrebna je, također, osobna zauzetost u podupiranju ustrojstava misionarske suradnje. Među ovima osobito upozoravam na Papinska misijska djela koja imaju zadaću poticati molitvu za misije, promicati ih i pribavljati sredstva za njihovo evangelizatorsko djelovanje. Ona djeluju u tijesnoj suradnji s Kongregacijom za evangelizaciju naroda koja usklađuje misionarski napor u jedinstvo nakana s partikularnim Crkvama i s različitim misionarskim ustanovama prisutnima u cijeloj crkvenoj zajednici.
Dvadeset četvrtoga listopada slavimo posljednji Svjetski misijski dan u ovome stoljeću, u kojem je evangelizatorsko djelo Crkve proizvelo doista izvanredne plodove. Zahvalimo Gospodinu za neizmjerno dobro koje su izvršili misionari i, upravljajući pogled prema budućnosti, pouzdano očekujmo zoru novoga Dana.
Svi koji djeluju na istaknutim crkvenim položajima su kao straže na zidovima Božjega Grada, koje pitamo: “Stražaru, koje je doba noći?” (Iz 21,11), primajući odgovor: “Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Jahve” (Iz 52,8). Njihovo velikodušno svjedočanstvo na svakom kraju zemlje naviješta da “pred vratima trećeg tisućljeća od otkupljenja Bog pripravlja veliko kršćansko proljeće, kojemu već vidimo početak” (Redemtoris missio, 86).
Marija, “Zvijezda jutarnja”, neka nam pomogne zanosno i uvijek iznova ponavljati “fiat” Očevu spasenjskom naumu, da bi svi narodi i svi jezici vidjeli njegovu slavu (usp. Iz 66,18).
S tim željama srdačno šaljem misionarima i svima koji promiču misionarsko djelovanje posebni apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 23. svibnja 1999., na svetkovinu Duhova.

Ivan Pavao II.