"Otac vas ljubi" (usp. Iv 16,27)

Dragi mladi prijatelji!
1. U perspektivi već blizog Jubileja, godina 1999. preuzima zadaću “proširiti horizonte vjernika prema Kristovoj perspektivi: perspektivi #!Oca koji je na nebesima#!, od koga je poslan i kome se vratio (apost. pismo Tertio millennio adveniente, 49). Doista, nije moguće slaviti Krista i njegov jubilej, a ne obratiti se s njime Bogu, Ocu njegovu i Ocu našemu (usp. Iv 20,17). I Duh Sveti upućuje nas Ocu i Isusu: ako nas Duh uči reći “Isus jest Gospodin” (usp. 1 Kor 12,3), to je stoga da nas osposobi s Bogom govoriti zovući ga “Abba, Oče!” (usp. Gal 4,6).
Pozivam vas, dakle, zajedno s cijelom Crkvom obratiti se Bogu Ocu te zahvalno i s udivljenjem poslušati divno Isusovo otkriće: “Otac vas ljubi!” (usp. Iv 16,27). To su riječi koje vam povjeravam kao temu XIV. svjetskog dana mladih. Draga mladeži, prihvatite ljubav koju vam Otac prvi dariva (usp. 1 Iv 4,19). Ostanite usidreni u toj sigurnosti koja jedina daje životu smisao, snagu i radost; njegova se ljubav neće nikada od vas odmaći; njegov Savez mira s vama neće se nikada pokolebati (usp. Iz 54,10). Vaše je ime urezao u dlanove svojih ruku (usp. Iz 49,16).
2. Premda ne uvijek svjesno i jasno, u čovjekovu srcu postoji duboka težnja za Bogom koju je sveti Ignacije Antiohijski tako rječito izrazio: “Živa voda žubori u meni i govori mi: “Idi k Ocu” (Ad Rom. 7). “Gospodine, pokaži mi svoju slavu”, moli Mojsije na brdu (Izl 33,18).
“Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani (Iv 1,18). Je li, dakle, dovoljno poznavati Sina da bi se poznavalo Oca? Filip se ne da lako uvjeriti: “Pokaži nam Oca”, zahtijeva. Njegova nam je upornost postigla odgovor koji nadilazi naše očekivanje: “Filipe, toliko sam vremena s vama, i još me ne poznaš?…Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (ondje, 14,8-11).
Poslije Utjelovljenja, postoji lice čovjeka u kojem se može vidjeti Boga: “Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte” (ondje, 14,11). Otada, tko prima Sina Božjega, prima Onoga koji ga je poslao (usp. ondje, 13,20). Nasuprot: “Tko mene mrzi, mrzi i Oca moga” (ondje, 15,23). Otada, između Stvoritelja i stvorenja moguć je novi odnos, odnos djeteta sa svojim Ocem: učenicima koji žele ući u tajne Božje i naučiti moliti da bi našli potporu na putu, Isus odgovara učeći ih Oče naš, “sažetak cijelog Evanđelja” (Tertulijan, De oratione, 1). U njemu nalazi potvrdu našeg položaja djece (usp. Lk 11,1-4). “S jedne strane, riječima ove molitve jedinorođeni Sin predaje nam riječi koje je njemu dao Otac. On je učitelj naše molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Riječ, on u svom čovječjem srcu poznaje potrebe svoje braće i sestara ljudi, i objavljuje nam ih: on je uzor naše molitve” (KKK, 2765).
Predajući nam izravno svjedočanstvo Sina Božjega, Ivanovo evanđelje nam pokazuje put koji nam je slijediti da upoznamo Oca. Zazivanje “Oče” je Isusova tajna, uzdah, život. Nije li on jedini Sin, prvorođenac, ljubljeni, prema kojemu se sve okreće, nazočan uz Oca prije negoli je bilo svijeta, sudionik iste njegove slave? (usp. 17,5). Od Oca Isus prima vlast nad svime (usp. 17,2), poruku koju ima naviještati (usp. 12,49), djelo koje ima dovršiti (usp. 14,31). Ni sami učenici mu ne pripadaju: Otac je onaj koji mu ih je dao (usp. 17,9), povjerivši mu zadaću da ih čuva od zla, da se nitko ne izgubi (usp. 18,9).
U trenutku prijelaza s ovoga svijeta k Ocu, “svećenička molitva” otkriva Sinovljevu dušu: “Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo” (17,5). Kao vrhovni i vječni svećenik, Krist se stavlja na čelo goleme povorke otkupljenih. Prvorođenac među mnoštvom braće, on vodi u jedan ovčinjak ovce velikoga raspršenog stada, da bude “jedno stado i jedan pastir” (10,16).
Zahvaljujući njegovu djelu, sam odnos ljubavi koji postoji unutar Trojstva prenosi se na odnos Oca s otkupljenim čovječanstvom: “Otac vas ljubi!” Kako bi se to otajstvo ljubavi moglo shvatiti bez djelovanja Duha, koga je Otac izlio na učenike zahvaljujući Isusovoj molitvi (usp. 14,16)? Utjelovljenje vječne Riječi u vremenu i rođenje za vječnost svih koji su mu po krštenju pritjelovljeni ne bi se moglo shvatiti bez životvornog djelovanja istoga Duha.
3. “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (3,16). Bog ljubi svijet! I unatoč odbijanjima za koja je taj svijet sposoban, ostat će ljubljen sve do svršetka svijeta. “Otac vas ljubi” oduvijek i zauvijek: to je nečuvena novost, “to je najjednostavnija zbunjujuća novost što je Crkva duguje čovjeku” (usp. apost. pobud. Christifideles laici, 34). Da nam je i Sin rekao tu istu riječ, bilo bi dosta: “Gledajte koliku nam je ljubav darova Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo!” (1 Iv 3,1). Nismo siročad, ljubav je moguća. Jer – znate to – ne može se ljubiti ako nisi ljubljen.
Ali kako navijestiti tu radosnu vijest? Isus pokazuje koji put treba slijediti: slušati Oca i dopustiti da te on pouči (Iv 6,45) te opsluživati zapovijedi (usp. 14,23). To će upoznavanje Oca: “njima sam očitovao tvoje Ime, i još ću očitovati” (17,26), potom, rasti i biti djelo Duha Svetoga, koji uvodi u svu istinu (usp. 16,13).
U naše doba, Crkvi i svijetu potrebni su više nego ikada “misionari” koji znaju naviještati riječju i primjerom tu temeljnu, utješnu sigurnost. Svjesni toga, vi, današnja mladeži i odrasli novoga tisućljeća, pustite se “oblikovati” u Isusovoj školi. U Crkvi i različitim sredinama gdje se događa vaš svagdanji život postanite vjerodostojni svjedoci Očeve ljubavi! Učinite je vidljivom u izborima i stavovima, na način prihvaćanja osoba i stavljanja u njihovu službu, u vjernom poštivanju volje Božje i njegovih zapovijedi.
“Otac vas ljubi.” Taj je čudesni navještaj stavljen u srce vjernika koji, kao Isusov ljubljeni učenik, naslanja glavu na Učiteljeve grudi i prihvaća njegova uvjeravanja: “Tko mene ljubi, njega će ljubiti moj Otac, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati” (14,21), jer “ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (17,3).
Odraz Očeve ljubavi različiti su oblici očinstva koje susrećete na svom putu. Mislim osobito na vaše roditelje, suradnike Božje u prenošenju života i preuzimanju skrbi za vas: poštujte ih (usp. Post 20,12) i budite im zahvalni! Mislim na svećenike i druge Gospodinu posvećene osobe, koji su vam prijatelji, svjedoci i učitelji života, “za vaš napredak i na radost vašu” (Fil 1,25). Mislim na istinske odgojitelje koji svojom čovječnošću, svojom mudrošću i svojom vjerom značajno pridonose vašem kršćanskom rastu i, stoga, također punom rastu čovječnosti. Za svaku od tih vrijednih osoba, koje su uz vas na životnome putu, uvijek zahvaljujte Gospodinu.
4. Otac vas ljubi! Svijest o tom preodabranju od strane Boga ne smije spriječiti vjernike “da u prianjanju uz Krista Otkupitelja čovjeka, poduzmu korake istinskog obraćenja…To je prikladan kontekst za ponovno otkrivanje i snažnije slavljenje sakramenta pomirenja u njegovu najdubljem značenju” (Tertio millennio adveniente, 50).
“Grijeh je zloporaba one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno” (KKK 387); to znači odbiti živjeti Božjim životom primljenim na krštenju, ne prepustiti se biti ljubljen od prave Ljubavi: čovjek, doista, ima strahovitu moć spriječiti Boga u njegovoj želji da daruje svako dobro. Grijeh, koji proizlazi iz čovjekove slobodne volje (usp. Mk 7,20), prekršaj je istinske ljubavi; ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost, očitujući se u stavovima, riječima i djelima punim sebičnosti (usp. KKK 1849-1850). Sloboda se u nutrini otvara i zatvara za ljubav. To je trajna drama čovjeka koji često izabire ropstvo, podvrgavajući se strahu, hirovima, pogrešnim navikama, stvarajući si idole koji njime vladaju i ideologije koje osiromašuju čovječnost. Čitamo u Ivanovu evanđelju: “Tko god čini grijeh, rob je grijeha” (8,34).
Isus svima kaže: “Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15). Na početku svakoga istinskog obraćenja je Božji pogled na grešnika. Pogled je to koji se pretvara u puno traženje ljubavi, u patnju do križa, u volju oprostiti koja, iskazujući grešnome poštovanje i ljubav koja mu je uvijek upravljena, pokazuje mu proturječje nereda u koji je upao, potičući ga na odluku promijeniti život. To je slučaj Levijev (usp. Mk 2,13-17), Zakejev (usp. Lk 19,1-10), preljubnice (usp. Iv 8,1-11), razbojnika (usp. Lk 23,39-43), Samarijanke (usp. Iv 4,1-30): “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostaje biće neshvatljivo, život mu ostaje lišen smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje” (encik. Redemptor hominis, 10). Kad je otkrilo i kušalo Božje milosrđe i oproštenje, ljudsko biće ne može više živjeti drugačije nego se neprestano obraćati Njemu (usp. encik. Dives in misericordia, 13).
“Idi i odsada više nemoj griješiti” (Iv 8,11): oproštenje se daje besplatno: ali čovjek je pozvan na njega odgovoriti ozbiljnom zauzetošću obnovljenoga života. Bog predobro poznaje svoja stvorenja! Poznato mu je da sve veće očitovanje njegove ljubavi pobuđuje u grešniku gnušanje prema grijehu. Zbog toga se Božja ljubav događa u trajnom pružanju opraštanja.
Kako je rječita parabola o rasipnom sinu! Od trenutka kad se on udaljio od kuće, otac živi u strepnji: očekuje, nada se, istražuje obzorje. Poštuje sinovljevu slobodu, ali trpi. I kad sin odluči vratiti se, on ga vidi izdaleka i ide mu ususret, grli ga i pun radosti nalaže: “Stavite mu prsten na ruku – znak saveza – iznesite haljinu najljepšu i obucite ga – znak novoga života – stavite mu obuću na noge – znak ponovno zadobivenog dostojanstva – i proveselimo se, jer ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!” (Lk 15,11-32).
5. Prije negoli je uzašao Ocu, Isus je povjerio svojoj Crkvi službu pomirenja (usp. Iv 20,23). Stoga nije dosta samo nutarnje pokajanje da bi se od Boga zadobilo oproštenje. Pomirenje s Njim postiže se po pomirenju s crkvenom zajednicom. Zbog toga priznavanje grijeha prolazi kroz konkretni sakramentski čin: pokajanje i priznavanje grijeha pred službenikom Crkve, s nakanom novoga življenja.
Suvremeni čovjek, nažalost, što više gubi smisao za grijeh, to manje traži od Boga oproštenje: o tome ovise mnogi problemi i poteškoće našega doba. U ovoj vas godini pozivam ponovno otkriti ljepotu i bogatstvo milosti sakramenta pokore pozorno prelazeći parabolu o rasipnom sinu, gdje se ne ističe toliko grijeh koliko Božja nježnost i njegovo milosrđe. Slušajući Riječ u stavu molitve, razmišljanja, divljenja, sigurnosti, recite Bogu: “Trebam te, računam na tebe da postojim i da živim. Vjerujem u tvoju moć nad mojim životom, vjerujem u tvoju moć da me spasiš takva kakav sam sada. Sjeti me se! Oprosti mi!”
Gledajte “unutra”. Prije nego protiv zakona ili ćudorednog propisa, grijeh je protiv Boga (usp. Ps 50/51/,6), protiv braće i protiv vas samih. Stavite se pred Krista, jedinorođenoga Sina Očeva i uzora sve braće. Jedino nam on otkriva ono što moramo biti prema Ocu, prema bližnjemu, prema društvu da bismo bili u miru sa samim sobom. To nam otkriva po Evanđelju, koje je s Isusom Kristom jedno te isto. Vjernost jednome mjera je vjernosti drugome.
Približite se s povjerenjem sakramentu ispovijedi: priznavanjem grijeha pokazat ćete da želite priznati nevjernost i s njom prekinuti; potvrdit ćete nužnost obraćenja i pomirenja da biste ponovno pronašli miran i plodan položaj djece Božje u Kristu Isusu; tako ćete izraziti solidarnost prema braći koja su također iskušavana grijehom (usp. KKK 1445).
Naposljetku primajte zahvalnom dušom odrješenje od svećenika: To je trenutak u kojem Otac izgovara nad raskajanim grešnikom riječ koja oživljuje: “Ovo je sin moj koji oživje”. Izvor ljubavi preporađa nas i omogućuje nadvladati sebičnost te iznova još snažnije ljubiti.
6. Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj jednaka: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci (Mt 22,37-40). Isus ne kaže da je druga zapovijed istobitna s prvom, nego da joj je “jednaka”. Dvije zapovijedi nisu dakle zamjenjive, kao da se može automatski zadovoljiti zapovijedi o ljubavi prema Bogu obdržavajući zapovijed ljubavi prema bližnjemu, ili obrnuto. One imaju svaka svoju vrijednost, i obe treba obdržavati. Isus ih ipak stavlja jednu uz drugu da bi svima bilo jasno da su one međusobno tijesno povezane: nemoguće je obdržavati jednu bez prakticiranja druge. “Njihovo neraskidivo jedinstvo posvjedočio je Isus riječima i životom: njegovo poslanje doseže vrhunac u Križu koji otkupljuje, znaku njegove nerazdjeljive ljubavi prema Ocu i prema čovječanstvu” (encik. Veritatis splendor,14).
Da bi se znalo ljubi li se doista Boga, treba utvrditi ljubi li se ozbiljno bližnjega. I želi li se iskušati kakvoća ljubavi prema bližnjemu, treba se upitati ljubi li se doista Boga. Stoga, “tko ne ljubi svog brata koga vidi, Boga kog ne vidi ne može ljubiti (1 Iv 4,20), i “po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo, i zapovijedi njegove vršimo” (ondje 5,2). U apostolskom pismu Tertio millennio adveniente upozorio sam kršćane “odlučnije isticati povlaštenu opciju Crkve za siromahe i emarginirane” (br. 51). Riječ je o “preferencijalnoj” opciji, ne isključivoj. Isus nas poziva ljubiti siromahe, jer se njima mora posvetiti osobita pažnja upravo zbog njihove ranjivosti. Oni su – poznato je – sve brojniji i u takozvanim bogatim zemljama, premda su dobra ovoga svijeta određena svima! Svako stanje siromaštva potiče svakoga na kršćansku djelatnu ljubav. Ona doista mora postati također društvena i politička obveza, jer problem siromaštva u svijetu ovisi o konkretnim prilikama, koje moraju preobraziti muškarci i žene dobre volje, graditelji civilizacije ljubavi. To su “strukture grijeha” koje mogu biti pobijeđene samo suradnjom svih, u spremnosti svih u “izgubiti sebe” radi drugoga umjesto da ga iskorištavamo, “služiti mu” umjesto da ga tlačimo (usp. encik. Sollicitudo rei socialis, 38).
Draga mladeži, osobito vas pozivam preuzeti konkretne pothvate solidarnosti i odgovornosti uz najsiromašnije i s njima. Sudjelujte velikodušno u svakom od projekata u različitim zemljama u kojima se zauzimaju drugi vaši vršnjaci u činima bratstva i solidarnosti: bit će to način “uzvratiti” Gospodinu u osobi siromaha barem nešto od onoga što je On dao vama, sretnijima. To će također moći biti neposredno vidljiv dubinski izraz: odlučno usmjeriti život prema Bogu i braći.
7. Marija u svojoj osobi sažimlje cijelo otajstvo Crkve, ona je “preodabrana kći Očeva” (Tertio millennio adveniente, 54), koja je slobodno prihvatila i spremno odgovorila na Božji dar. “Kći” Očeva zavrijedila je postati Majkom njegova Sina: “Neka mi bude po riječi tvojoj” (Lk 1,38). Majka je Božja jer je savršeno kći Očeva.
U njezinu srcu nema druge želje nego podupirati kršćane obvezno živjeti kao djeca Božja. Kao najnježnija majka, ona ih neprestano vodi k Isusu da bi, slijedeći njega, naučili gajiti svoj odnos s Ocem nebeskim. Kao u svadbi u Kani, poziva ih učiniti što će im Sin reći (usp. Iv 2,5), znajući da je to put da se stigne u kuću “milosrdnog Oca” (usp. 2 Kor 1,3).
Četrnaesti svjetski dan mladeži, koji će se ove godine održati u mjesnim Crkvama posljednji je prije velikog jubilarnog susreta. Stoga ima osobitu važnost u pripravi Svete godine 2000. Molim da bi se svakome od vas pružila prilika za obnovljeni susret s Gospodarom života i njegovom Crkvom.
Mariji povjeravam vaš hod i molim je da pripravi vaša srca da prihvate Očevu milost kako biste postali svjedoci njegove ljubavi.
S tim osjećajima, želeći bogatu godinu vjere i evanđeoske zauzetosti, sve vas od srca blagoslivljam.

Iz Vatikana, 6. siječnja 1999., na svetkovinu Bogojavljenja

Ivan Pavao II.