Otkrivena spomen-ploča na rodnoj kući fra Jeronima Mihaića

Na svečanosti otkrivanja bili su župnik Župe sv. Jeronima u Pučišćima don Ivica Huljev i hrvatski vitezovi Svetoga groba jeruzalemskog predvođeni magistralnim delegatom Claudeom Grbešom. Usprkos lošim vremenskim uvjetima okupili su se i brojni vjernici, a kiša nije omela ni članove pjevačkog zbora župe sv. Jeronima da glazbeno obogate ceremoniju.

U pratnji o. Pattona iz Svete zemlje došli su fra Sandro Tomašević i fra Siniša Srebrenović, trajni đakon, hrvatski franjevci na odgovornim službama u Svetoj zemlji. O. Tomašević je, naime, župni vikar u bazilici Rođenja u Betlehemu i član nove uprave Kustodije Svete zemlje, odnosno diskret za slavensku, grčku, francusku i njemačku jezičnu skupinu. Ujedno je ravnatelj franjevačkog dječjeg doma u Betlehemu. Prošlog ljeta bio je u Dalmaciji sa skupinom djece toga doma koje je doveo na ljetovanje. Fra Siniša Srebrenović je gvardijan Samostana Muke Gospodina našega Isusa Krista u Getsemanskom vrtu u Jeruzalemu, a prethodno je niz dugo godina je bio prvi sakristan u bazilici Svetog groba.

Među uzvanicima su također bili su i fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu i fra Josip Cvitković, gvardijan samostana Gospe od zdravlja, koji je godinama bio na službi u Nazaretu.

Život fra Jeronima Mihaića

Fra Miroslav Modrić, župnik u Prugovu i član Hrvatske magistralne delegacije, predstavio je život fra Jeronima Mihaića. Istaknuo je kako hrvatski franjevci već stoljećima djeluju u Kustodiji Svete Zemlje. No, na prvom mjestu je svakako mučenik sv. Nikola Tavelić iz Šibenika. Spomenuo je također fra Bonifaciju Stjepović (Drakulica) iz Lopuda kod Dubrovnika, jedan je od najpoznatijih kustosa te fra Jeronima Golubovića porijeklom iz Konavala koji je napisao povijest franjevačke misionarske djelatnosti u Svetoj zemlji.

Fra Jeronim je rođen 13. ožujka 1873. godine u Pučišćima. Kao i mnogi njegovi sumještani, u mladosti je na pet godina otišao na drugi kraj svijeta, u Argentinu. Kad se 1896. godine vratio kući, zaputio se na hodočašće u Svetu zemlju. Tu je odmah upoznao franjevce, koji su čuvali kršćanska svetišta. Kako je bio vesele i otvorene naravi brzo se s njima sprijateljio, zavolio njih i njihov način života – za Boga, hodočasnike i Sveta mjesta. To mu se toliko dopalo da je ostavio svijet, opredijelio se za Boga i ostavši zauvijek kao franjevac u Isusovoj domovini. U svojoj dvadeset i četvrtoj godini života obukao je redovnički habit i ušao u novicijat. Odlučio se za redovničko ime Jeronim u čast sv. Jeronima, zaštitnika svoje župe u Pučišćima. Poslije godine kušnje, položio je prve zavjete 16. listopada 1897. godine.

Fra Jeronim nije bio svećenik, pa je poslije svečanih zavjeta dobio službu sakristana u bazilici Svetoga groba, budno pazeći da ne bi došlo do gubitka nijednog prava katolika u zamršenim odnosima na tome nama Najsvetijem mjestu. Poslije Jeruzalema poslan je na službu u Jerihon da tu održava zemljište i na njemu omogući smještaj za hodočasnike. Kao umješan, mudar i okretan čovjek, ubrzo je ondje za Kustodiju kupio i jedan novi dio zemljišta i pretvorio ga u plodne vrtove iz kojih je uskoro osiguravao voće i povrće za franjevce u Jeruzalemu. Njegovim zalaganjem u Jerihonu je 1924. godine podignuta nevelika, ali lijepa crkva Dobroga Pastira. Podignuta je i mala franjevačka kuća i gostinjac za hodočasnike.

Jerihon se nalazi nedaleko od rijeke Jordana i mjesta gdje je Ivan Krstitelj propovijedao pozivajući na obraćenje kao pripravu za susret s Mesijom. Nešto zapadnije od obale Jordana fra Jeronimovim zauzimanjem, podignut je mali objekt za smještaj hodočasnika s lijepom kapelicom sv. Ivana Krstitelja. U isto vrijeme fra Jeronim se pobrinuo da se (1933.) uza samu obalu podigne spomen-kapelica na mjestu gdje su franjevci stoljećima slavili spomen Isusova krštenja.

I dok je živio u Jerihonu, fra Jeronim je dobro znao, a i osjećao, kako franjevci Kustodije nikad nisu prežalili svoju Dvoranu Posljednje večere u Jeruzalemu, na Sionu, i svoj prvi samostan uza nju, koje su im Turci 1551. godine oteli. Upravo stoga je fra Jeronim svojom okretnošću i mudrošću nastojao dobiti natrag, ako već ne i samostan, barem Dvoranu Posljednje večere, koju su muslimani pretvorili u džamiju.

Kad mu to, unatoč prijateljstvu s jordanskim kraljem Abdallahom, ipak nije uspjelo fra Jeronim je 1936. godine kupio ruševni prostor uz Dvoranu, s njezine sjeverne strane. Franjevci na tome mjestu odmah podigoše maleni samostan sv. Franje i kapelu koju nazvaše Ad Cenaculum, koja se, kako joj ime i naznačuje, nalazi uz dvoranu Posljednje večere. Činjenica što je kustod upravo gvardijan Samostana sv. Franje na Sionu potvrđuje veliku važnost kupnje tog prostora.

U to vrijeme, fra Jeronim iz Jerihona s čežnjom gleda na brdo Nebo, s velikim ruševinama kršćanskih svetišta. Mjesto je glasovito po tome što je Mojsije odatle gledao Obećanu zemlju u koju nije smio ući. Kad je Mojsije nedugo poslije toga umro Gospodin ga je pokopao negdje na tome prostoru (Pnz 34,1-5). Na spomen toga događaja tu su već od bizantskoga vremena bili kršćanski samostani. Dolazak u posjed toga prostora zbilo se tek poslije višegodišnjeg druženja i iskrenog prijateljstva s mjesnim vlastima i tamošnjim beduinima. Osobito s jordanskim kraljem Abdallahom u Ammanu.

Među braćom je bila poznata Jeronimova gostoljubivost i njegova želja da razveseli i oraspoloži braću i goste, koje je rado i uvijek srdačno primao i razveseljavao lijepim šalama. U tome se očitovala ne samo njegova vesela narav i redovnička mudrost, nego i Božja otvorenost za sve ljude.

Pod starost fra Jeronim Mihaić povukao se u Jeruzalem, u Samostan sv. Spasitelja. Iako onemoćao i bolestan, ni tu ga njegova poslovična veselost nije napuštala. I tada je mislio na siromašne i potrebne. Upravo dok je njima nešto nosio, spotakao se, pao i slomio nogu, pa je odvezen u talijansku bolnicu u Amman, u Jordanu gdje se 20. lipnja 1960. godine smirena srca preselio Gospodinu, u osamdeset i osmoj godini života i šezdeset i trećoj godini redovništva.

Zbog njegovih zasluga za ulazak Kustodije u posjed brda Neba, uprava Kustodije odlučila je toga jednostavnoga, vrijednoga i svima dragoga hrvatskog čovjeka pokopati upravo na tome brdu, uz staro kršćansko svetište koje je volio. Među tamošnje stanovništvo uz koje je tako rado živio, bilo muslimanske beduine u bližem okruženju, bilo kršćane u nedalekoj Madabi. Bio je to tada jedinstven slučaj, jer se franjevci pokapaju u franjevačkim grobnicama.

Zaključno je fra Modrić naglasio kako se fra Jeronim također istaknuo po tome što je više dječaka iz svoga rodnog kraja poveo sa sobom u Svetu Zemlju. Od trinaestero djece koju je poveo u Kustodiju na školovanje, ali i da upoznaju franjevački način života, njih šestorica su se, tijekom školovanja, odlučila za redovnički način života. Dvojica od njih (fra Jeronim Eterović i fra Ivan Štambuk) su se, po završetku školovanja i svećeničkog ređenja, vratila u svoju Domovinu i uključila u život Provincije Presvetog Otkupitelja. Druga trojica braće (fra Vjekoslav Eterović, fra Ivan Jakov Radić i fra Nikola Šesnić) prihvatili su život franjevaštva na način kakvoga su upoznali i zavoljeli u Kustodiji. A Petar Brizić, kasnije Jeronim, je tijekom početnog školovanja prešao u Red benediktinaca u Jeruzalemu, gdje je zaređen za svećenika.

Inicijatori projekta postavljanja spomen-ploče fra Jeronimu Mihaiću

Magistralni delegat Grbeša je uvodno istaknuo kako se čini da se u 2023. godini Sveta zemlja na osobit način približila Hrvatskoj. Naime, od lipnja do danas Hrvatsku su posjetila trojica visokih predstavnika Katoličke crkve u Svetoj zemlji. Najprije je latinski jeruzalemski patrijarh mons. Pierbattista Pizzaballa, ujedno i Veliki prior našega Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, 14. lipnja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu održao predavanje pod naslovom „Uloga Katoličke Crkve u Svetoj Zemlji“. On je u međuvremenu kreiran kardinalom, što je bilo veliko ohrabrenje za kršćane u Svetoj zemlji. Potom je mons. William Shomali, generalni i patrijarhalni vikar za Jeruzalem i Palestinu 15. rujna predvodio molitveno bdijenje u crkvu Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu, a 17. rujna misu zahvalnicu u svetištu Majke Božje Bistričke u sklopu druge investiture vitezova i dama Svetoga groba jeruzalemskog na hrvatskom tlu.

Izrazivši o. Pattonu da su danas počašćeni njegovom prisutnošću u Pučišću, najsrdačnije je zahvalio što je usprkos dramatičnih okolnosti koje trenutačno pogađaju Svetu zemlju i njegovim brojnim obvezama ipak uspio doći kako bi zajedno otkrili spomen-ploču na rodnoj kući njegovog subrata u franjevaštvu, a Hrvatima sunarodnjaka fra Jeronimu Mihaiću, a u povodu 150. obljetnice njegova rođenja.

Pozdravivši sadašnje hrvatske franjevce koji djeluju, fra Sandra Tomaševića i fra Sinišu Srebrenovića, kao i one koji su djelovali u Svetoj zemlji poput fra Josipa Cvitkovića i fra Miroslava Modrića, napomenuo je kako Hrvati nisu svjesni koliko su privilegirani takvim snažnim vezama sa Svetom zemljom!

Grbeša je rekao kako treba moliti da se mir što prije vrati u Svetoj zemlji kako bi i hrvatski vjernici, ali i vjernici cijelog svijeta, mogli ponovno hodočastiti u Isusovu domovinu i posjetiti sveta mjesta o kojima franjevci već stoljećima brinu. Ono što daje život svetim mjestima je nazočnost tamošnjih kršćana, tog živog kamenja koje u boli i nepravdama drži građevinu Crkve i Evanđelja na tim prostorima. Uz duhovni rast svojih članova, drugo poslanje Reda je upravo pomoć opstanku kršćana u Svetoj zemlji, jer svjesni smo da bi sveta mjesta bez kršćana postala arheološki spomenici. Istaknuo je kako o. Patton najbolje zna u kakvoj se situaciji nalaze tamošnji kršćani koji čine manje od 2% cijelog stanovništva u Svetoj zemlji.

Hrvatska magistralna delegacija nastoji također istraživati i ukazivati na povijesne veze Hrvata i Hrvatske sa Svetom Zemljom. U tome duhu pokrenut je i ovaj projekt, kako bi se iskazalo dužno poštovanje prema fra Jeronimu zbog svega što je iz ljubavi učinio za Svetu zemlju.

Od danas podsjetnik na fra Jeronimove zasluge ostaje trajno uklesan na ovoj spomen-ploči od bračkoga kamena koju ćemo otkriti na njegovoj rodnoj kući koja se, kako i priliči zaslužnom mještaninu, nalazi u ulici koja nosi njegovo ime. Kuća je skromna kao i što je i sam fra Jeronim bio. No velika su njegova djela koja je ostvario služeći Bogu i Crkvi u Svetoj zemlji.

Fra Jeronim se u ostvarivanju povjerenog poslanja nije zadržao samo na materijalnoj stvarnosti i arheološkom istraživanju prošlosti, nego je predano radio na izgrađivanju odnosa s drugima i drugačijima. Također, svjestan važnosti dobre naobrazbe nastojao je svoja znanja i iskustva u ljubavi prenijeti mladima kako bi i oni svoj život posvetili služenju Bogu i bližnjima. Svojom ostavštinom sve nas je zadužio, a primjerom kršćanskog života može nam biti istinski uzor.

Zasigurno, fra Jeronim, taj skromni čovjek velikih djela zaslužuje da bude počašćen prikladnim spomenom na mjestu njegovog rođenja što danas činimo, ali jednako tako i na mjestu njegovog posljednjeg počivališta na brdu Nebu, što nam još preostaje.

Svakako valja ovdje istaknuti kako je i povijest Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskog usko povezana s franjevačkom Kustodijom Svete zemlje. Naime, nakon gubitka Akre, posljednje kršćanske utvrde, 1291. godine i ukidanja Latinskog patrijarhata, upravo franjevci postaju čuvari Isusova groba i drugih svetih mjesta. Kustodi Svete zemlje dobili su tada i privilegij oviteženja novih vitezova na Svetom grobu što je potrajalo sve do ponovnog uspostavljanja Latinskog patrijarhata 1847. godine. Također, vrijedi napomenuti kako su trojica braća, Hrvata iz Bosne, vitezovi Svetoga groba jeruzalemskog, 1681. godine od muslimana kupili Getsemanski vrt i darovali ga Kustodiji Svete zemlje. O tome svjedoči i spomen-ploča koja je otkrivena u Getsemanskom vrtu u ožujku 2014. godine.

Magistralni delegat je u ime Hrvatske magistralne delegacije i u svoje osobno ime duboko zahvalio don Ivici Huljevu bez čijega se angažmana ovaj projekt ne bi ostvario. Uputio je zahvale i klesarskim radionicama Stipe Vrandečića i Rade Drpića koje su izradile spomen-ploču, kao i gospodi Marku Bauku i Jošku Kovačiću koji su je postavili. Zahvalnost duguju i obitelji Tonka Jašića, vlasnicima fra Jeronimove rodne kuće, na spremnom odazivu da se na njoj podigne ova spomen ploča.

Govor o. Pattona pri otvaranju spomen-ploče

Prije otkrivanja spomen-ploče fra Francesco obratio se okupljenima zahvalivši svima a prije svih inicijatorima projekta postavljanja spomen-ploče, župi sv. Jeronima i hrvatskim vitezovima Svetoga groba.

Napomenuo je da je više zaslužnih hrvatskih franjevaca kroz povijest ostavilo duboki trag u životu Kustodije Svete Zemlje. U prvom redu je to sv. Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac i prvi mučenik Kustodije. Potom je progovorio o fra Jeronimu Mihaiću kao poniznom bratu laiku koji je posvetio svoj život brizi i skrbi o svetim mjestima u Svetoj zemlji. Izdvojio je zanimljiv detalj kako je fra Jeronim, nakon puno pregovora, prvo kupio brdo Nebo, a tek potom o tome obavijestio tadašnjeg kustosa i to na kreativan i simboličan način. Naime, kako je bio dobar lovac, ali i poznavatelj Biblije, poslao je o. Pattonu košaru punu jarebica s Mojsijeva brda podsjećajući ga na prepelice kojima se Mojsije hranio sa svojim narodom na putu prema Obećanoj zemlji.

O. Patton je također naglasio kako ne čine samo velike ljudi velike stvari, nego i mali ljudi, poput fra Jeronima,  mogu učiniti velike stvari s velikim pouzdanjem u Boga. Skromni franjevački brat Jeronim, unatoč velikim uspjesima, zadržavao je uvijek poniznost i franjevačku radost te može zbog toga biti uzor svim franjevcima u Svetoj zemlji, istaknuo je nadalje fra Patton. Posvjedočio je kako mu je Mojsijevo svetište na brdu Nebo najomiljenije te da koristi svaku prigodu da iz Jeruzalema ode u tamošnji samostan jer mu je tamo najdraže boraviti. Tamo se ode pomoliti na fra Jeronimov grob i na grob fra Michela Piccirilla, koji su pokopani jedan uz drugoga. Naime, fra Jeronim je na brdu Nebo sagradio kuću i time omogućio početak arheoloških iskopavanja u kojima je i sam sudjelovao. Za kasnijih brojna arheološka otkrića zaslužan je upravo fra Michele Piccirillo, veliki arheolog Kustodije Svete Zemlje, koji je preminuo 2008. godine. Fra Patton je u svome obraćanju iznio i informaciju kako je Brdo Nebo drugo najposjećenije mjesto u Jordanu.

Na kraju je istaknuo kako je Hrvatska već puno dala Svetoj zemlji i da to nastavlja činiti danas pokazujući na fra Sandra Tomaševića i fra Sinišu Srebrenovića, ali jednako tako da vjeruje kako Hrvatska ima još puno za dati i u budućnosti. S obzirom da je kiša padala za vrijeme ceremonije, zaključio je kako to treba shvatiti kao blagoslov s neba.

Propovijed o. Pattona „Mojsijev i Isusov Uskrs i naš Uskrs“ na svetoj misi u župnoj crkvi sv. Jeronima u Pučišćima

Nakon ceremonija otkrivanja spomen-ploče, o. Patton je predvodio svetu misu u župnoj crkvi sv. Jeronima u Pučišćima u koncelebraciji s župnikom don Ivicom Huljevom, brojnim svećenicima Bračkog dekanata te s prisutnim hrvatskim franjevcima. Misu je glazbeno animirao pjevački zbor župe sv. Jeronima.

Propovijed koju je na hrvatskom pročitao fra Sandro Tomašević prenosimo u cijelosti:

1. Draga braćo, Gospodin vam dao svoj mir!

Večeras smo smješteni na osobito važno mjesto, Mojsijevo spomen-mjesto na brdu Nebo. To je savršeno mjesto odakle se možemo zagledati prema Svetoj Zemlji, ali i idealno mjesto na kojem se možemo zamisliti nad konačnim smislom i značenjem ovog našeg hodočašća kojeg nazivamo život. Brdo Nebo bilo je osobito drago mjesto za vašega zemljaka, fra Jeronima Mihaića, koji se do kraja posvetio ovom mjestu kako bi ono nanovo zaživjelo. Fra Jeronim i fra Michele Piccirillo su i pokopani jedan uz drugoga upravo ovom brdu.

2. Na brdu Nebu možemo slaviti spomen svih obećanja koja je Bog dao svom narodu, te se također podsjetiti svih obećanja koja su ispunjena u Isusu Kristu. Od ulaska u Obećanu zemlju, koju mi nazivamo Svetom zemljom, naše životno putovanje postaje vježbanje nasljedovanja i hod Isusovim stopama znajući da i mi moramo proći kroz sva otajstva Njegovog života te iskusiti Uskrs s Njime kako bismo stigli do našeg konačnog cilja – ulaska u samo Nebo, kako to izriče poslanica Hebrejima (9,24), to jest ulaska u zajedništvo s Bogom koji je Jedan i Trojstven.

3. Ovo je također važno mjesto gdje se možemo osvrnuti i na konačno poglavlje našeg života ako – kako nam to predlažu poslanica Hebrejima i evanđelje po Ivanu – čitamo Mojsijev život kao nagovještaj Isusovog života te posljedično i kao uzor kakav bi trebao biti naš život. Ovo je, zapravo, mjesto na kojem je Mojsije završio svoje zemaljsko hodočašće i izvršio svoj pashalni prijelaz. Mojsije nije išao u Obećanu zemlju koja je uvijek prijelazni korak na putovanju. Mojsije je ušao u zajedništvo s Bogom. Nije trebao više hodati/putovati, budući da je dosegao cilj življenja u Bogu te čak više nije niti čekao kako bi bio pozvan u šator da priča s Bogom lice u lice. Od tog trenutka pa nadalje, ostaje zauvijek u prijateljskom odnosu licem u lice s Gospodinom.

4. Kao što sam maločas naglasio, Mojsijevo iskustvo svega onoga što je govorio ili učinio povezano je i s Isusom, ali i s nama. Pisac poslanice Hebrejima na izričit način govori o ovome kad nas poziva da vjerno gledamo na Isusa kao na Velikoga svećenika i koji nas može dovesti u zajedništvo s Bogom. Evanđelist Ivan govori o ovome podsjećajući nas na iskustvo pustinje kad je narod mrmljao protiv Boga i kad je Bog poslao zmije otrovnice. Znamo da je lijek njihovom ujedu bio pogled na brončanu zmiju postavljenu na stup. I sam Isus govori o ovom događaju kao predskazanju i proročkom navještaju spasenja koje će On donijeti na Križu: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni. Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu (Iv 3,14-17)

5. Susret s Mojsijem bi nas stoga trebao dovesti do susreta s Isusom. A naš susret s Isusom je spasenjske naravi: to je susret koji će nas izliječiti od svih ujeda kulture ovoga svijeta u kojeg smo uronjeni; to je susret po kojem ćemo iskusiti beskrajnu ljubav Oca i Sina; to je susret koji će odagnati iz naših srca strah od smrti. A taj strah je ono što nas čini manje spremnima i sposobnima ponuditi vlastiti život kao dar.

6. Ovo nas mjesto također podsjeća da ne možemo stići do kraja našeg zemaljskog hodočašća, to jest živjeti u Bogu, ako ne prihvatimo umrijeti. Kardinal Martini u svom izvanrednom razmatranju Mojsijeve smrti o kojoj smo slušali danas u prvom čitanju kaže da je Mojsije umro sam, poslušan i trpeći. Umro je u tolikoj i takvoj samoći da nitko ne zna gdje je pokopan. I stvarno, na brdu Nebo, gdje se nalazi spomen-mjesto Mojsijeve smrti, nema njegovog groba. Mojsije je umro poslušan kako slušamo u tekstu knjige Ponovljenog zakona: I Mojsije, sluga Gospodinov, umrije ondje u moapskoj zemlji po Gospodinovoj zapovijedi. I umro je trpeći jer je mogao vidjeti Obećanu zemlju, ali nije mogao ući u nju.

7. Ove tri dimenzije uvijek čine dio ljudskog života. i sam ih je Isus iskusio, a mi ćemo ih također morati iskusiti. U umiranju postoji dimenzija samoće koja čovjeka može dovesti do osjećaja ostavljenosti od Boga. U umiranju postoji jedinstvena poslušnost od koje nikada ne možemo pobjeći, bez obzira što suvremeni čovjek činio u pokušajima zavaravanja samoga sebe da može pobijediti ili nadmudriti smrt. Napokon, u smrti postoji također dimenzija trpljenja i patnje jer smo stvoreni na život, a sama smrt nam se čini kao negiranje života. Samo u svjetlu Isusova uskrsnuća, koji je i sam živio samoću, poslušnost i patnju smrti, sama smrt može postati pashalno iskustvo, to jest iskustvo prelaska iz ovog zemaljskog života u puninu i novost života, budući da je to uskrsli život kojeg mi ne možemo do kraja opisati našim riječima ili zamisliti našim umovima.

8. Mojsijeva smrt u sebi ima i predokus Uskrsa. Prema rabinskoj literaturi tekst koji smo danas pročitali i koji kaže da „Mojsije umrije po Gospodinovoj zapovijedi“ može se prevesti i kao „Mojsije umrije na Gospodinovim ustima“. Ili – umrije poljupcem Gospodinovim. Drevna židovska rabinska priča opisuje Mojsijevu smrt ovim riječima: Začu se glas s neba koji reče Mojsiju: „Mojsije, ovo je kraj, stiglo je vrijeme tvoje smrti!“ I siđe Bog s neba kako bi uzeo Mojsijevu dušu i reče mu: „Mojsije, zatvori svoje oči i stavi svoje ruke na grudi i spoji svoje noge!“ Mojsije napravi kako mu zapovijedi Bog. U tom trenutku Bog poljubi Mojsija i uze njegovu dušu poljupcem na njegova usta (G. Ravasi, Mattutino, 4.4.2005.).

9. Slaveći spomen svetog Mojsija i njegove smrti na brdu Nebo, zamolimo Gospodina za milost da možemo živjeti naše živote kao hodočašće nasljedujući život i Isusove stope prema punini života koje kršćanska tradicija naziva raznim imenima: raj, vječni život, zajedništvo s Bogom, blaženstvo, svetost. Molimo za milost da znamo kako iskusiti onu beskrajnu ljubav kojom nas je Isus otkupio umrijevši na križu za sve nas. Mojsije je tek podigao brončanu zmiju koja je mogla liječiti ljude, ali nije mogla dati vječni život. Otac, naprotiv, podiže svoga Sina na križ i predaje ga za nas kako bi čitavo naše postojanje moglo biti spašeno i kako bismo mogli živjeti s njim zauvijek. I zamolimo, na kraju, za milost da znamo kako živjeti u svjetlu Uskrsa posljednji trenutak našeg ovozemaljskog putovanja, onaj trenutak kojeg se počesto bojimo budući da se taj trenutak zove smrt. No taj je trenutak zapravo naš osobni susret s Gospodinom, koji nas poljupcem doziva k sebi kako bi nas uveo u zajedništvo ljubavi koja nema kraja i u zajedništvo koje će trajati zauvijek.

Molitva za mir i za hrvatske franjevce u Svetoj zemlji

Nakon propovijedi hrvatski vitezovi Svetoga groba jeruzalemskog su u molitvi vjernika molili za mir u Svetoj zemlji i drugdje gdje bjesne ratni sukobi i stradavaju nevini. Molili su također da primjerom fra Jeronima Mihaića, hrvatski i svi drugi franjevci u Svetoj zemlji budu ohrabreni da nesmanjenim žarom brinu o tamošnjim kršćanima kao i o svetim mjestima i hodočasnicima koji ih posjećuju. Zazivali su i Božju pomoć u borbi protiv zla i grijeha, kako bi ostali vjerni Isusu i Njegovoj Crkvi poput bl. kardinala Alojzija Stepinca, viteza Svetoga groba Jeruzalemskoga i zaštitnika Hrvatske magistralne delegacije.

Završni govor fra Pattona

Prije završnog misnog blagoslova o. Patton je pozvao sve prisutne vjernike da mole svakodnevno za mir u Svetoj zemlji iznijevši strašan podatak kako se procjenjuje da je u Gazi zbog bombardiranja ubijeno više od 16 tisuća Palestinaca od kojih više od 6 tisuća djece. Naveo je da se treba moliti i za to da kršćani ostanu na svojim ognjištima, jer je, zbog rata, više od milijun kršćana napustilo Irak i Siriju.

U nadi da će rat što prije završiti, kustos Svete Zemlje uputio je poziv svim nazočnima, a posebice vitezovima Svetoga groba, da dođu na otvorenje kapele hrvatskih svetaca i blaženika na Pastirskim poljanama u Beit-Sahuru kod Betlehema, koje je odgođeno zbog izbijanja oružanog sukoba u Svetoj Zemlji. Naglasio je kako su hodočašća u Svetu zemlju važna iz dva razloga. Prvo dolazak hodočasnika ohrabruje tamošnje kršćane, žive spomenike kršćanske vjere, da osjete da nisu zaboravljeni. Time ih se uvjeri u važnost njihove nazočnosti u Svetoj zemlji i da ostanu živjeti tamo gdje su rođeni. Drugo, hodočašća su također izvor financijskih sredstava za tamošnje kršćane. Bez hodočašća njihov položaj bit će dodatno ugrožen. U Svetoj zemlji je manje od 2% kršćana. Rat i nemogućnosti osiguravanja budućnosti njihovoj djeci moglo bi potaknuti novo iseljavanja kršćana iz Svete zemlje. Franjevačka kustodija Svete zemlje i Latinski patrijarhat u Jeruzalemu kojemu Viteški red Svetoga groba jeruzalemskog financijski pomaže ujedinjeni su i surađuju oko tog zajedničkog cilja.

Župnik don Huljev je zahvalio o. Pattonu na dolasku radi odavanja počasti domaćem sinu fra Jeronimu Mihaiću, koji je ostavio neizbrisiv trag u Svetoj zemlji. Za malo mjesto kao Pučišće je to povijesni trenutak. Zahvalio je hrvatskim vitezovima na suradnji, istaknuvši da je ideja o postavljanju spomen-ploče zapravo njihova. Don Huljev poklonio je fra Francescu skulpturu od bračnog kamena i maslinovog drveta, prirodnih materijala ovog kraja.

O. Patton je župniku don Ivici Huljevu darovao skulpturu drvenih jaslica koja je rad kršćana iz Betlehema, a magistralnom delegatu Claudeu Grbeši poklonio je medalju iskovanu u prigodi 800. obljetnice susreta sv. Franje Asiškoga i kairskog sultana Malika al-Kâmila i poglavara vojske Polumjeseca u Damietti tijekom 5. križarskog rata 1219. godine. Taj susret upućuje na međureligijski dijalog, koji je itekako važan u kontekstu današnjeg rata u Gazi, istaknuo je fra Patton. Hrvatski vitezovi i dame Svetog groba jeruzalemskog su o. Pattonu pak poklonili srebrnjak s likom bl. kardinala Alojzija Stepinca, viteza Svetoga groba za čiju kanonizaciju treba moliti a s čime se složio i kustos Svete zemlje.

Nakon svete mise u klesarskoj školi za uzvanike je bio upriličen prigodan domjenak koji su pučkim napjevima obogatili pjevači župnog zbora.