Don Krešo je primijetio visoki obljetnički spomen uz zadarsku zaštitnicu čije relikvije više od tisućljeća borave u Zadru. „Ove godine navršava se 1210 godina otkako je zadarski biskup Donat preuzeo relikvije sv. Stošije od bizantskog cara Nicefora (810.-2020.). Različitost u življenju i jedinstvo u vjerovanju povezuje hodočašća vjernika u katedralu. Hodočašća svjedoče o bogatstvu i jedinstvu vjere kršćana Zadarske nadbiskupije. Tu je vjeru prije 18 stoljeća svojom krvlju posvjedočila sv. Stošija, podrijetlom Rimljanka, a štovanjem Zadranka“, rekao je don Krešo, pohvalivši prijedlog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića da se u ovogodišnjoj Devetnici sv. Stošiji promišlja o „različitim muževima i ženama kroz stoljeća iz svih krajeva Lijepe naše koji su hrvatskih korijena i vezani za hrvatski narod, a vjerovanjem su Božji narod. U njihovom ljudskom tijelu kucalo je hrvatsko srce za sve narode, a dušom su pripadali Trojedinom Bogu“.

Petog dana devetnice bio je spomen Drinskih mučenica, pet blaženica Kćeri Božje ljubavi. Ubijene su 15. prosinca 1941. g. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 Hrvata i Bošnjaka. Jedna sestra bila je Hrvatica, to je poglavarica s. Jula Ivanišević (48). Jedna je bila Hrvatica mađarskog podrijetla, najmlađa među njima, s. Bernardeta (29). Najstarija je imala 76 godina, Austrijanka s. Berchmana, a Slovenke su bile s. Antonija (34) i s. Krizina (56).

„Nalazimo se u božićnom vremenu, a u prvim kršćanskim vremenima sv. Stošija slavila se 25. prosinca, kad je i mučena 304. g. Zagledajmo se u jaslice, pogledajmo betlehemsko Dijete i doživimo što u predslovlju božićnog vremena molimo: ‘Dok u božićnom djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima’. Razmatrajmo o toj čežnji i vapaju za nebeskim dobrima“, potaknuo je don Krešo, istaknuvši: „Upravo je čežnja za nebeskim dobrima nagnala sv. Stošiju da zemaljska dobra, kao mudra djevica i razumni upravitelj, savjesno i odgovorno upotrijebi za siromahe, potrebne kruha i progonjene kršćane, skrbeći za njih kao za svoju vlastitu braću i sestre. Čežnja za nebeskim dobrima i Drinske mučenice učinila je neslomljivima pred ljudskim bjesnilom, pred ljudima koji su slomljene duše i pameti mislili samo na ljudsko iz kojega je bilo istisnuto sve božansko. Čežnja za nebeskim dobrima učinila je da su Drinske mučenice u vlastitoj nevolji i pogibelji tješile i brinule za druge, a ne za sebe. Čežnja za nebeskim dobrima učinila je da i njihov vlastiti karakter, nacionalne razlike i fizičke mane ne budu prepreka za ljudskost i samilost, požrtvovnost i uslužnost koje su živjele“, istaknuo je propovjednik.

Na sličici nakon njihovog mučeništva 1942. g. bilo je napisano: „Živjele su tiho i skromno, radile su za Boga i siromahe, čineći svakome dobro bez iznimke“. „To radi čežnja. To je najbolja definicija čežnje za nebeskim dobrima. Plod njihove čežnje je oduševljenje za redovnički život i dosljednost u izvršavanju onoga na što su se obvezale. Plod njihove čežnje je da im je bilo žao što nisu mogle biti svaki dan na misi. Plod njihove čežnje je govor koji je bio među narodom toga vremena, da su one mučenice svete čistoće i svojih svetih zavjeta. Tako ih je narod definirao, nakon što su vidjeli kako su završili zemaljski život. Plod njihove čežnje je da su novakinje primijetile u Drinskim mučenicama žene duboke vjere koje su se često zadržavale u kapeli na molitvi. Sumještani su ih nazivali srpskim majkama i muslimanskim majkama. Živjele su u okruženju Srba i Muslimana, kao učiteljice, karitativne djelatnice. Doslovno su bile majke svim ljudima onoga kraja i tako su ih i nazivali“ rekao je don Krešo, potaknuvši vjernike da se zapitaju „Gdje ta čežnja nastaje?“.

Gledajući život sv. Stošije i Drinskih mučenica, ona nastaje u obitelji i župnoj zajednici. „Zato je divno da je Nadbiskupija ove godine odlučila, ajmo još jednom mi Hrvati upoznati svoje svece. U Hrvatskoj o Stepincu još uvijek neki govore kao o zločincu. Hajdemo ih upoznati, od sv. Nikole Tavelića do bl. Alojzija Stepinca. Sv. Stošija i neke Drinske mučenice imale su vrlo pobožne majke koje su im pomogle da upoznaju vjeru. Imale su i duhovne vođe, sv. Krševana i utemeljiteljicu družbe Kćeri Božje ljubavi, majku Franzisku Lechner, koji su im prenijeli tu vjeru. Imale su svoju župnu i samostansku zajednicu kao mjesto gdje se ta vjera živi“, rekao je don Krešo.

Spomenuo je da se ovih dana u raspravi u Američkoj biskupskoj konferenciji povelo pitanje kako Amerikanci imaju malo svojih svetaca. „U raspravama o svecima Amerikanci su shvatili, kada narod ima svoga sveca, onda je on, kako kažu, posvetio i njihov kamen, more. Posvetio je njihovo tlo i zemlju. Svetac posvećuje jedan narod. Narod bez svetaca, kakav je to narod? Upoznajmo svoje svece, upoznajmo svoj identitet“, potaknuo je Ćirak.

Nema tijela sv. Stošije, nego njen prah, a nema ni tijela Drinskih mučenica koje je pokopala rijeka Drina. „No imamo obitelj koja je naše tijelo, imamo nadbiskupiju i župu koja je naša duša, imamo svećenike, redovnike i redovnice koji oplemenjuju naš duh jer nas hrane Božjom riječju. Važno je imati dušu, dok imamo ljude koji nam vjeru prenose. Oni su glavni kreatori po Duhu Svetome čežnje za nebeskim dobrima u našim srcima. Čežnja za nebeskim dobrima je podloga svetosti, zauzete ljubavi za Božju slavu, dobro bližnjega i vlastitog posvećenja. Nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema čovjeku. Jedno s drugim ide zajedno“, poručio je don Krešo.

Upozorio je da se, ako nema čežnje, događa kriza vjere o kojoj kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere govori u najnovijoj knjizi „Ti bi trebao biti blagoslov“. „Kardinal kaže da nije problem u grijehu, u našoj nevjeri, našoj prošlosti. Nema čovjeka bez grijeha. Problem je nešto drugo – dvostruki život. Müller govori o krizi vjere kao skandalu među vjernicima i svećenicima koji se sastoji u dvostrukom životu, u licemjernom životu. To je pravi problem. Nije problem naše lutanje i nevjera. Nego problem je dvostruki život i to nas vjernika. Kad se Kristovi vjernici predstavljaju kao dobri kršćani, župnici žele biti pastiri, a potajno vode živote koji su u suprotnosti Božjim zapovijedima i idu protiv morala i duhovnog života katoličkog svećenika“, upozorio je don Krešo, citirajući kardinala Müllera: „Današnju krizu u Crkvi nije stvorilo sakramentalno svećeništvo koje živi u slici Krista, dobroga pastira niti celibat radi Kraljevstva Božjega. Kriza koja se očitovala u zastrašujućim zlodjelima pojedinih svećenika je proizašla iz krize osobnog identiteta vjere, sumnjajući u svrhu života predanog potpuno Bogu, živeći savršenu predanost pastira prema svom narodu“.

„Tu je problem. Da vjernici i svećenici, župnici, ne vide ovaj život kao smisao. Zar bismo inače imali Drinske mučenice, sv. Stošiju i tolike svece koji su vjerodostojno, ono što su mislili, to su i govorili. Ono što su govorili, to su i živjeli. Tu je odgovornost kršćana. Nama nisu problem ateisti, nevjernici ni ljudi van Crkve, nego mi unutar Crkve. Mi smo se slomili pred dvoličnošću života“, upozorio je don Krešo, poručivši da je bitno i ono što se vidi vani, što se radi u obitelji, kako se živi u župi i mjestu. „Ako nosiš križ oko vrata, nemoj Boga psovati. Ako nosiš prsten vjenčani, nemoj svetu bračnu dužnost zanemarivati. Ako nosiš kolar oko vrata, pa daj brate… Zato su nama potrebni sveci, poput bl. Alojzija Stepinca – čovjeka koji je u teško vrijeme znao na primjeren način učiniti, reći, posvjedočiti Isusa koji pobjeđuje ovaj svijet. Ta pobjeda nastala je u čežnji za nebeskim dobrima. A svako vrijeme je teško za nas kršćane, niti jedno vrijeme nam nije naklonjeno“, poručio je don Krešo Ćirak, zahvalivši Bogu za zdrave obitelji i župne zajednice. Zaključio je porukom pape Ivana Pavla II. koji je u Zadru 2003. g. poželio da zagovor sv. Stošije puku zadarskom i njegovim pastirima donese proljeće vjere i svekolikog duhovnog i materijalnog napretka.