"Pacem in terris: trajna obaveza"

Vatikan, (IKA) – “Pacem in terris: trajna obaveza” naslov je poruke pape Ivana Pavla II. za Svjetski dan mira 2003. koja je 17. prosinca predstavljena u Tiskovnom uredu Svete Stolice. Poruku su predstavili predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir nadbiskup Renato Raffaele Martino te tajnik i podtajnik tog Vijeća mons. Giampaolo Crepaldi i mons. Frank J. Dewane.
Čitava je Papina poruka za Svjetski dan mira 1. siječnja 2003., 36. put, posvećena “povijesnoj” enciklici bl. pape Ivana XXIII. “Pacem in terris” (“Mir na zemlji”) u povodu čije je 40. obljetnice objavljivanja (11. travnja 1963.) Papa ponovno želio svima skrenuti na nju pozornost. Osvrćući se na povijesne okolnosti u kojima je Ivan XXIII. uputio svoju encikliku, Papa je najprije podsjetio kako je dvije godine prije toga, g. 1961., podignut “Berlinski zid”. “I kao svjetonazor i kao način života, taj se zid protezao duž cijelog svijeta i podigao se u srcu i duhu osoba, stvarajući podjele koje kao da su trebale vječno trajati”, piše Papa. Drugi povijesni događaj na koji Papa podsjeća je kubanska kriza, koja je držala svijet u strahu od nuklearnog rata. U tim povijesnim okolnostima Ivan XXIII. nije davao za pravo onima koji su smatrali da mir nije moguć ponovno potvrđujući temeljnu vrijednost mira kao težnje naroda iz svih krajeva zemlje da žive u sigurnosti, pravednosti i nadi. “Usprkos ratovima i ratnim prijetnjama, nešto je drugo bilo na djelu u ljudskim zbivanjima, nešto što je Papa shvatio kao obećavajući početak duhovne revolucije”, istaknuo je Ivan Pavao II. On je prepoznao četiri temeljna preduvjeta za mir upravo u četiri potrebe ljudske duše: istini, pravednosti, ljubavi i slobodi.
Put k miru, učio je Ivan XXIII., mora prolaziti putem obrane i promicanja temeljnih ljudskih prava, o kojima je u to doba postojala rastuća svijest. Upravo će ta svijest imati posebnu povijesnu potvrdu u onome što se dogodilo nekoliko godina kasnije prije svega u srednjoj i istočnoj Europi. Proročko je bilo i učenje Ivana XXIII. o svijetu, koji je postajao sve više međuovisan i globalan. On je posebno isticao potrebu postojanja javnog autoriteta na međunarodnoj razini, koji će moći raspolagati stvarnom sposobnošću promicanja sveopćega zajedničkog dobra. Taj autoritet, prema Ivanu XXIII., ne bi se smio uspostavljati prisilom, već isključivo dogovorom nacija. Ivan XXIII. vidio je u Organizaciji Ujedininjenih naroda vjerodostojno sredstvo za održavanje i jačanje mira u svijetu. Upravo zato pokazao je kako posebno cijeni Opću povelju o pravima čovjeka iz 1948. godine, promatrajući je “kao korak i prilaz k uspostavi pravno-političkog uređenje svjetske zajednice”.
Nažalost, primijetio je Papa, ne samo da se ta proročka vizija Ivana XXIII. nije ostvarila već se opaža “kako se međunarodna zajednica nerijetko upliće u dužnost poštivanja i primjene ljudskih prava”. “Ta se dužnost tiče svih temeljnih prava i ne dopušta samovoljne izbore, koji bi mogli stvoriti oblike diskriminacije i nepravde. Istodobno, svjedoci smo pojave zabrinjavajućeg sraza između niza novih “prava” koja se promiču u tehnološki naprednijim društvima i osnovnih ljudskih prava koja još uvijek nisu zadovoljena nadasve u nerazvijenim sredinama: mislim, primjerice, na pravo na hranu, pitku vodu, dom, samoopredjeljenje i neovisnost. Mir zahtijeva da se ta razlika bude što žurnije smanji i na kraju prevlada”, istaknuo je Papa. Pored toga međunarodna zajednica propušta insistirati na dužnostima koje proistječu iz Povelje o ljudskim pravima, piše Papa ističući kako “dužnost utvrđuje područje u kojem prava moraju biti sadržana kako se ne bi pretvorila u provođenje određene samovolje”. “Veća svijest o sveopćim ljudskim pravima uvelike bi koristila miru, jer bi mu pružila moralnu osnovu zajedničkog priznavanja poretka stvari koji ne ovisi o volji nekog pojedinca ili skupine”, istaknuo je Papa.
U nastavku poruke Papa se osvrće na “organiziranja” svijeta na različitim razinama, gospodarskom, kulturalnom i političkom, te se pita na kojim se načelima razvijaju ti novi oblici svjetskog poretka. “Nije li možda ovo vrijeme u kojem svi moramo surađivati na utemeljenju nove organizacije čitave ljudske obitelji, kako bi se zajamčio mir i sklad među narodima i ujedno promicao njihov cjeloviti razvoj? Važno je izbjeći kriva tumačenja: tu se ne misli na utemeljenje neke globalne nad-države. Želi se radije istaknuti žurnost ubrzavanja procesa koji su već u tijeku kako bi se odgovorilo na gotovo sveopće pitanje demokratskih načina u vršenju političke vlasti, bilo državne bilo međunarodne, kao i na zahtjev transparentnosti i vjerodostojnosti na svakoj razini javnog života”, piše Papa. On zajedno sa svojim prethodnikom Ivanom XXIII. odlučno pobija težnju da se međunarodne politike smjeste u svojevrsnu “slobodnu zonu” u kojoj moralni zakon nema nikakvu moć.
“Politički susreti na državnoj i međunarodnoj razini služe miru samo ukoliko sve strane poštuju zajednički preuzete obveze. U suprotnom tim susretima prijeti opasnost da postanu nevažni i beskorisni, a ishod je tak da ljudi padaju u kušnju da sve manje vjeruju u korisnost dijaloga te da se naprotiv pouzdaju u korištenje sile kao puta za rješavanje sporova. Negativni odjeci, što ih na mirovni proces imaju preuzete, a zatim neispoštovane obveze, moraju navesti vođe država i vlada da s velikim osjećajem odgovornosti razmisle o svakoj svojoj odluci”, piše Papa. “Sve se preuzete obveze moraju poštivati, no posebna se skrb mora posvetiti izvršenju preuzetih obveza prema siromašnima. Osobito bi, prema njima, bilo razočaravajuće neizvršenje obveza koje su za njih od vitalnog interesa. U tom pogledu, neizvršenje obveza prema narodima na putu razvoja predstavlja ozbiljno moralno pitanje i još jasnije ističe nepravdu postojećih nejednakosti u svijetu. Patnja prouzročena siromaštvom dramatično je porasla zbog nepostojanja povjerenja. Krajnji je ishod nestanak svake nade. Prisutnost povjerenja u međunarodnim odnosima društvena je glavnica od temeljne vrijednosti”, piše Papa u svojoj poruci za Svjetski dan mira, potičući sve na “geste mira”.