Možemo biti zanatlije svetoga ili prijatelji s Bogom; ključ je u tomu kako živimo molitvu, jedinu „vježbu“ koja stvorenje dovodi do intimnosti sa Stvoriteljem. Pater Pietro Bovati, teolog Papinskoga biblijskog povjerenstva i tijekom tjedan dana propovjednik na korizmenim duhovnim vježbama Rimske kurije, započeo je u nedjelju poslijepodne niz razmišljanja ocrtavajući duhovnu „rutu“ koja će trajati do petka 6. ožujka. Tu „rutu“ papa Franjo prati iz Doma svete Marte.

Na početku vježbī, pater Bovati pročitao je kratku poruku u kojoj je prehlađeni Papa, obraćajući se sudionicima, napisao da ih prati iz Doma svete Marte. Obavit ću vježbe u svojoj sobi, prateći propovijedi patra Bovatija, kojemu zahvaljujem. Molim se za vas; molim vas, činite i vi to za mene, istaknuo je Papa.

Molitva je „put“ koji prati „božanske tragove“, a obilježje je toga kretanja Mojsije, istaknuo je i ponovio pater Bovati. Kada se patrijarh, kako pripovijeda Knjiga Izlaska, uputi u šator sastanka, to je, istaknuo je propovjednik, „putovanje želje“, napuštanje svega kako bi susreo Boga, a oblak koji silazi na šator dok se Mojsije približava, znak je Svevišnjega koji mu ide u susret. To preokreće prilično raširenu zamisao, primijetio je pater Bovati, koja je molitvu poistovjećivala s riječju koju čovjek upućuje Gospodinu, gotovo kao oblik recitacije, dok je istinska molitva, naprotiv, proročko iskustvo, zbog kojega ljudsko stvorenje može u tišini slušati Gospodinov glas. Riječ je o iskustvu „licem u lice“ u kojemu, kako kaže Biblija, Bog Mojsiju govori „kao prijatelju“.

Bliskost s Bogom nema veze s iskustvom u vjerskim pitanjima, a ni s dobrom teološkom ili biblijskom kulturom. Ona je isključivo plod istinske molitve, u kojoj je čovjeku dano da vidi i iskusi brižljiv Božji nacrt, njegovu blagotvornu volju koju valja konkretno, spremno i velikodušno ostvariti. Bez toga iskustva bliskosti nema istinski vjerskoga života, napomenuo je propovjednik, nego samo, u najboljem slučaju, iskustvo u svetim stvarima.

Naravno, ta se bliskost ne može improvizirati, ona je cilj cijeloga procesa. Ona je u određenom smislu preobraženje slično onomu koje Mojsije doživljava u iskustvu s grmom. Kako bi se postigla ta bliskost s Bogom, smatra pater Bovati, potrebno je više puta doživjeti iskustvo vatre, a u tomu grm može predstavljati osobu u svojoj krhkosti, slabosti i bijedi poput one nekog grma, koja je, međutim, zaokupljena vječnom snagom života, odnosno vatrom.

Nije riječ o tomu da se, putem poneke prigodne pobožnosti, jednostavno ponovno malo raspiri zanos naše duše, nego o prihvaćanju, novim zauzimanjem za istinu, te iskrenom otvorenošću srca, dara koji je Isus došao donijeti u svijet, kada je rekao: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“, kazao je propovjednik.

To je vatra koja je stalno potrebna današnjem svijetu, u kojemu se, primijetio je isusovac, razabiru hitne duhovne potrebe, čak dramatične, koje zahtijevaju duhovnu snagu ozdravljenja koju samo Bog može dati. Crkva je uvijek željna duhovno se obnavljati; pozvana je na proces reforme koja se sigurno ne može ograničiti na disciplinarne i administrativne mjere, jer Duh potiče zanos koji samo sveti mogu prihvatiti. Ono što možemo učiniti sada, svjesni svoje odgovornosti vjernikā, jest da se „uspnemo u gornju sobu“, kako stoji u Djelima apostolskim, te u tajnosti, ustrajni i složni u molitvi, ponizno čekamo snagu Duha Svetoga koja će sići, prema obećanju, na sve koji mole.

Na kraju, pater Bovati se osvrnuo na Mojsija koji izuva obuću prilazeći grmu u plamenu. Riječ je o zadržavanju pred božanskim, to je poziv da se zaustavimo i ne rastresemo srce drugim mislima nego da se, svim snagama srca, usredotočimo na susret s Bogom.