I dalje molimo za bolesne u ovoj pandemiji – rekao je papa Franjo na misi u Domu svete Marte u subotu 14. ožujka i istaknuo: Danas bih na poseban način želio moliti za obitelji koje se iz dana u dan nalaze s djecom kod kuće, jer su škole zbog sigurnosti zatvorene i moraju u teškoj situaciji živjeti u miru i radosti. Na poseban način mislim na obitelji koje imaju ponekog nepokretnog člana. Dnevni prihvatni centri za nepokretne osobe zatvoreni su i ljudi moraju ostati u obitelji. Molimo za obitelji kako u ovom trenutku ne bi izgubile mir i da bi zajedno mogle ići dalje u snazi i radosti.

Papa je u propovijedi komentirao evanđelje liturgije toga dana o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu (Lk 15,1-3.11-32). Tu je prispodobu Isus rekao u posebnom kontekstu: „Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju“. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: „Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima“. Isus im je odgovorio s tom prispodobom – rekao je Papa i upitao – Što su govorili? Ljudi i grešnici približavali su se u tišini, nisu znali ništa reći, no njihova je prisutnost mnogo govorila, htjeli su slušati. Što su pismoznanci kazali? Kritizirali su i mrmljali, kaže evanđelje, pokušavali su uništiti Isusov autoritet kod ljudi. Smislili su veliku optužbu: Jede s grešnicima, nečist je.

Prispodoba je osim toga pomalo tumačenje te drame i toga problema – rekao je Sveti Otac i nastavio – Što su osjećali? Ljudi su osjećali potrebu za spasenjem. Intelektualno nisu znali dobro razlikovati; osjećali su da trebaju naći Gospodina koji će ih ispuniti; trebali su vođu i pastira. I zato su dolazili Isusu, jer su u Njemu vidjeli pastira, trebala im je pomoć kako bi hodili putem života. Osjećali su tu potrebu. Pismoznanci su se osjećali sami sebi dostatnima, misleći: Išli smo na sveučilište, imamo doktorate… Dobro znamo što zakon kaže; štoviše, sva su nam tumačenja, slučajevi i pravna ponašanja, poznati. Osjećali su se sami sebi dostatnima i prezirali su ljude i grešnike.

Sin je ocu u prispodobi kazao: Daj mi novac i odlazim! Otac mu je dao, ništa nije rekao, jer je otac. Možda se sjećao nekakvog nestašluka koji je učinio u djetinjstvu, no ništa nije rekao – primijetio je papa Franjo i rekao – Otac zna trpjeti u tišini, čekati i dopustiti da prođu loši trenuci. Otac se često, suočavajući se s nedostacima djece, mora praviti bedast. Drugi je sin prekoravao oca da je bio nepravedan. Što su osjećali ti likovi iz prispodobe? Mlađi je sin želio uživati u svijetu, ići dalje, izići iz kuće koju je možda doživljavao kao zatvor i osjećao se sebi dostatan, te je stoga mogao reći: Daj mi ono što mi pripada. Osjećao se hrabar i snažan. Otac je osjećao žalost, nježnost i mnogo ljubavi. I kada je mlađi sin ponovo ušao u sebe, rekao je: Ustat ću i poći svome ocu, tada je našao oca koji ga je čekao i vidio iz daleka. To je otac koji zna čekati i dati vremena svojoj djeci.

Evanđelje kaže da se stariji sin rasrdio, osjetio je prezir – rekao je Papa i protumačio – Razljutiti se, često je za te ljude jedini način da se osjećaju dostojno. To su stvari koje se kažu u tom evanđeoskom odlomku, stvari koje se osjećaju. No u čemu je problem? Počnimo od starijega sina. Problem je što je bio kod kuće, no nikada nije bio svjestan što znači živjeti kod kuće. Obavljao je svoje dužnosti, radio je svoj posao, no nije razumio što znači s ocem imati odnos ljubavi. Rasrdio se i nije htio ući. Mislio je da to više nije njegova kuća; mislio je isto kao i pismoznanci. Nema reda, došao je taj grešnik i priredili su mu gozbu, a ja? Otac je jasno rekao: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje — tvoje je“. Sin toga nije bio svjestan, živio je u kući kao da je hotel, nije osjećao očinsku ljubav. Mnogo je hotela u Crkvi u kojima se neki ponašaju kao da su gospodari.

Zanimljivo je da otac nije ništa rekao sinu koji se vratio iz grješne situacije, samo ga je poljubio, zagrlio i napravio slavlje – rekao je Sveti Otac i napomenuo – a drugome je morao protumačiti kako bi mu ušlo u srce. Imao je zatvoreno srce zbog svojeg shvaćanja očinske ljubavi, sinovstva i načina života. Sjećam se kako je jedan mudri stari svećenik, veliki ispovjednik i misionar koji je snažno ljubio Crkvu, govorio o mladom svećeniku koji je bio vrlo siguran i vjerovao u sebe, vjerovao da mnogo vrijedi i da ima pravo u Crkvi: Molim za njega kako bi mu Gospodin postavio koru od banane da se posklizne, jer to bi mu pomoglo. Kao da je izgovorio bogohulnu riječ: Kada bude sagriješio, to će mu pomoći, jer će morati tražiti oprost i naći će Oca.

Mnogo nam kaže ta Gospodinova prispodoba koja je odgovor onima koji ga kritiziraju, jer je išao s grešnicima. No i danas mnogi, crkveni ljudi, kritiziraju one koji su blizu potrebitima, poniznima, onima koji rade, također onima koji rade za nas. Neka nam Gospodin dade milost da shvatimo što je problem. Problem je živjeti u kući, a ne osjećati se kod kuće, jer nema odnosa očinske ljubavi i bratstva, nego samo odnos kao među kolegama na poslu – zaključio je papa Franjo.