„Nada u vječni život“. Oče Roberto, objasnite nam značenje teme odabrane za duhovne vježbe ove korizme. Što je njihova srž?

Srž je svakako život vječni, što je i jedan od članaka Nicejskoga vjerovanja, središnje ispovijesti vjere nas kršćana; ove jubilarne godine obilježava se i 1700. obljetnica koncila u Niceji. Izraz „Nada u vječni život“ uzeo sam iz Novoga zavjeta i to je na neki način srce kršćanske nade, odnosno činjenica da je život koji nam je Bog darovao već na ovome svijetu određeno dobro; taj život nema smisla samo u kontekstu zemaljskog života, nego upućuje na vječnost za koju već imamo predznake i znakove da je možemo u potpunosti shvatiti.

Kada razmišljamo o vječnom životu, mislimo na smrt, pa kako se nada povezuje s temom vječnog života, koja se također naziva i “obećanjem”?

Živimo u ovom svijetu i znamo da je pred nama velika prepreka, a to je upravo ona smrt, ona koja je povezana s našim grijehom, kako nam kaže naša duhovna tradicija. Obećanje koje nam je Bog dao dajući nam život jest da smrt neće imati posljednju riječ; za nas ne bi bilo moguće imati niti sreću niti nadu da se ne možemo suočiti s ovom tako konačnom, tako ozbiljnom preprekom, a to je prekid života. Naravno, vječni život, da bi bio autentičan, već mora očitovati svoje značajke i kvalitetu prije smrti, inače postoji opasnost da postane samo nejasna nada da se izbjegne strah od smrti. To je također bio cilj Isusova propovijedanja: inzistirati na činjenici da vječni život počinje sada i da je to za nas Krist.

I kako se ova poruka može prenijeti svijetu poput današnjeg? Svijet u kojem se čini da je sama sekularizacija prevladana, ali prevladava osjećaj ravnodušnosti, osobito među mladima…

Istina je da smo danas jako usredotočeni na „stvari ovdje dolje“, da se izrazim pavlovskim jezikom, pa nam je teško „izaći van i ponovno vidjeti zvijezde“ koje nas vode negdje drugdje. Ipak, u vremenu toliko fokusiranom na materijalizam, na toliko stvari koje nam sjaje pred očima, vjerujem da se u stvarnosti vraća jedna velika nostalgija za vječnošću, barem kao kvalitetom života, ljepotom, ljudskošću koja u ovom svijetu mora zasjati pred našim očima. Dakle, da, ovaj je svijet možda izgubio iz vida krajnje stvarnosti, takozvani eshatološki horizont, ali je izuzetno osjetljiv na sve što je ljudsko i to ono duboko ljudsko. I tu smo mi kršćani potaknuti, ali i snažno pozvani da učinimo da kvaliteta vječnog života zasja.

U kojem će smjeru ići duhovne vježbe?

Počet ćemo od teoloških izraza Katekizma o vječnom životu kako bismo se postavili u kontekst tradicije. Potom ću pokušati povesti sudionike vježbi na više biblijski put kroz Sveto pismo, slušajući ono što Pismo kaže o vječnom životu; to stoga kako da bismo ponovno vratili smisao ovog života već u horizontu ovoga života. Tako već ovdje „kušamo“ aspekte vječnog života koje možemo živjeti i prihvatiti od sada.

Korizmene vježbe održat će se „u duhovnom zajedništvu“ s Papom. Što to znači?

To znači da Sveti Otac zbog bolesti očito neće moći sudjelovati na ovim duhovnim vježbama onako kako bi htio. No, njegova odsutnost neće biti potpuna; prije svega zato što ćemo misliti na njega i okupljati se oko Riječi Božje u molitvi, na još posebniji način, s još jačim intenzitetom. Tako će onda njegova odsutnost biti rječita za nas.

Stoga odsutnost-prisutnost je i svjedočanstvo.

Apsolutno da. Njegovo svjedočanstvo prati sva svjedočanstva ljudi koji u tišini, u skrovitosti, na svim stranama svijeta, proživljavaju isti misterij patnje, ali i zla zbog ratova, nasilja i smrti. Stoga je njegova patnja duboko evokativna i zato su svi ti ljudi uvijek u mislima, srcu i molitvama Svetoga Oca.

Kad smo već kod Pape, postoji li želja koju vi osobno želite uputiti Franji?

Želja koju osobno upućujem Svetom Ocu jest da u ovim trenucima nastavi činiti ono što je uvijek činio, to jest da ostane pred nama pastir cijele Crkve sa svom svojom vjerom u Gospodina Isusa, u njegov Uskrs i nadasve u njegovo Evanđelje.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.