Migrirati ne znači nježno hodočastiti u zajedništvu; ono je često dramatično. I, kao što svatko ima pravo emigrirati, tim više ima pravo ostati u svojoj zemlji i živjeti u njoj mirno i dostojanstveno. Ipak, tragedija migracija, prinudno prouzročenih ratovima, bijedom, siromaštvom i ekološkim problemima, danas je pred očima sviju, tim se riječima papa Franjo obratio u subotu, 14. listopada redovnicima i redovnicama koje je Giovanni Battista Scalabrini želio kao „misionare i misionarke za migrante“, ponovno govoreći o fenomenu migracija.

Biskup Piacenze koji je živio između XIX. i XX. stoljeća, poučavao je posvećene osobe iz kongregacija koje je osnovao da se brinu o onima koji napuštaju svoju domovinu u potrazi za boljom budućnošću, smatrajući se braćom i sestrama na putu prema jedinstvu. Kako pripremiti svoje srce za tu braću i sestre? – upitao je Papa te objasnio: Scalabrini nam pomaže, upravo gledajući misionare migranata kao suradnike Duha Svetoga za jedinstvo. Njegovo je viđenje prosvijetljeno i originalno viđenje fenomena migracija, shvaćeno kao poziv na stvaranje zajedništva u ljubavi.

Susrećući poglede brojnih talijanskih migranata koji su odlazili u Ameriku, Scalabrini je osjetio poziv da tim ljudima pomogne materijalno i duhovno, kako se nitko od njih, prepušten sam sebi, ne bi izgubio, gubeći vjeru. Tijekom stoljeća išli su na konjima, kolima, nosiljkama, mazgama i dromedarima, kojima bismo danas mogli dodati čamce, kamione i različita plovila, ali odredište tisućā muškaraca, ženā i djece ostaje isto – primijetio je Papa – a to je Jeruzalem, grad mira, Crkva, dom svih naroda, gdje je život svakog čovjeka svet i dragocjen; ona Crkva, katolička te stoga univerzalna, koju je Scalabrini vidio kao grad otvoren za svakoga tko traži dom i sigurno utočište.

Tu je prvi poziv za nas, da njegujemo srca bogata katolištvom, odnosno željna univerzalnosti i jedinstva, susreta i zajedništva. Poticaj je to na širenje mentaliteta blizine; ‘blizina’, to je ključna riječ… to je stil Boga koji je uvijek blizak – duhovnosti, mentaliteta skrbi i prihvata, te učiniti da u svijetu raste, kako je govorio sveti Pavao VI. „civilizacija ljubavi“. Međutim, bilo bi utopijski očekivati da se sve to može ostvariti samo ljudskim snagama.

Prema riječima pape Franje potrebno je surađivati u djelovanju Duha te u povijesti djelovati pod vodstvom i s energijom koja dolazi od Boga; dakle, dopustiti da nas osvoji njegova beskrajna nježnost kako bismo osjećali i djelovali u skladu s njegovim putovima, koji nisu uvijek naši.

Trebamo prepoznati Boga u onima koji su stranci, sjetiti se da nas Stari zavjet potiče da se brinemo o udovici, siročadi i strancu te pronaći u Bogu snagu za besplatnu ljubav – rekao je Papa te dodao: Tu je drugi apel koji nam upućuje sveti biskup Piacenze, kada inzistira na potrebi da misionar ima odnos ljubavi s Isusom, utjelovljenim Sinom Božjim, i da ga njeguje posebno kroz euharistiju, u slavljenju i klanjanju. Ističem tu riječ “klanjanje”. Mislim da smo izgubili osjećaj za klanjanje. (…) Važno je klanjanje, u tišini. Moderni mentalitet nam je oduzeo malo tog osjećaja za klanjanje. Vratite ga, molim vas, vratite ga.

Scalabrini, koji nikada nije zanemarivao euharistijsko klanjanje, unatoč umoru zbog svojega iscrpljujućeg radnog ritma, uči nas da bez molitve nema poslanja – napomenuo je Papa, pozivajući misionare svetoga Karla Boromejskog da obnove svoje zauzimanje za migrante, i da ga sve više ga ukorijene u intenzivan duhovni život. Na kraju, papa Franjo je zahvalio svim misionarima i misionarkama svetoga Karla za njihov rad u cijelom svijetu, kojega je – kako je rekao – svjedok još iz vremena dok je bio u Buenos Airesu.