Papa je ukazao na tri točke na koje komunikacija mora biti usmjerena: „činiti osobe manje samima“, „dati glas onima koji nemaju glasa“, educirati se u „nastojanju komuniciranja“. Razvija ih jednu po jednu i navodi da ako komunikacija „ne umanjuje osjećaj usamljenosti na koju se toliki muškarci i žene osjećaju osuđenima“, da je to onda „samo zabava, a ne umijeće povezivanja“. Inače se, pojašnjava Franjo, osoba osjeća manje usamljenom kada shvati da pitanja, nade i poteškoće koje nosi u sebi dolaze do izražaja i vani”.

Samo Crkva koja je uronjena u stvarnost doista zna što je u srcu suvremenog čovjeka. Svaka se istinska komunikacija stoga sastoji prije svega od konkretnog slušanja, sastoji se od susreta, od lica, od priča. Ako ne znamo ostati u stvarnosti, ograničit ćemo se samo na upućivanje direkcija odozgo koje nitko neće slušati. Komunikacija bi trebala biti velika pomoć Crkvi, da konkretno živi u stvarnosti, dajući prednost slušanju i zahvaćanju velikih pitanja današnjih muškaraca i žena. 

No komunikacija često marginalizira i cenzurira „ono što je neugodno i ne želimo vidjeti“, ističe Papa. Zadaća je Crkve, međutim, „biti s posljednjima“, njezino „prirodno stanište su egzistencijalne periferije“.

Egzistencijalne periferije nisu samo oni koji su se iz ekonomskih razloga našli na marginama društva, nego i oni koji su kruha siti, ali su bez smisla, to su i oni koji žive u situacijama marginaliziranosti zbog nekih izbora, ili obiteljskih neuspjeha, ili osobnih događaja koji su neizbrisivo obilježili njihovu povijest. Papa Franjo poziva da razmislimo o tome je li Crkva sposobna davati „ovoj braći i sestrama“, zna li ih slušati i zajedno s njima razlučivati „volju Božju, te im tako uputiti Riječ koja spašava“.

Konačno, valja se educirati u nastojanju komuniciranja. U Evanđelju se to očituje u nesporazumima te u „sporosti u razumijevanju Isusovih riječi“, ili u „krivom razumijevanju“, „kao što se događa s Judom Iškariotskim, koji miješa Kristovo poslanje s političkim mesijanstvom“.

Moramo prihvatiti i tu dimenziju „teškoće“ u komunikaciji. One koji Crkvu gledaju izvana vrlo često zbunjuju različite napetosti koje u njoj postoje. Ali, tko god poznaje način na koji Duh Sveti djeluje, dobro zna da on voli stvarati zajedništvo među različitostima i stvarati harmoniju iz konfuzije. Zajedništvo nikada nije uniformnost, već sposobnost da se na okupu drže vrlo različite stvarnosti. Mislim da bismo također trebali moći komunicirati ovaj napor bez pretvaranja da ga rješavamo ili sakrivamo.

A neusuglašenost, primjećuje Papa, nije stav raskida, naprotiv, ona „može biti jedan od sastojaka zajedništva“. Jer „komunikacija mora omogućiti i različitost pogleda, uvijek nastojeći očuvati jedinstvo i istinu, boriti se protiv kleveta, verbalnog nasilja, personalizama i fundamentalizama koji, pod izlikom vjernosti istini, šire samo podjele i razdore“.

Naposljetku, papa Franjo ističe da posao Dikasterija za komunikaciju nije „jednostavni tehnički” rad, nego on, ako išta, „dotiče sam način postojanja Crkve“. „Služiti Crkvi znači biti pouzdan te također hrabar u odvaživanju za nove putove“, zaključuje Papa pozivajući one koji rade u Dikasteriju da budu „uvijek pouzdani i hrabri“, prenosi Vatican News.