Hvala vam na vašem radu, hvala vam na ovako velikom Dikasteriju… Pitao sam prefekta: „Ali… rade li svi?“ –„Da“, rekao je da izbjegne onu čuvenu anegdotu… [Jednog dana pitali su papu Ivana XXIII: „Koliko ljudi radi u Vatikanu?“, a on je odgovorio: „Otprilike polovica“]. Svi rade i rade u takvom stavu koji izražava Božju želju: komunicirati sebe samoga, u onome što teolozi nazivaju perihoreza: komunicira unutar sebe samoga i komunicira se nama, rekao je papa Franjo na početku svog obraćanja. Papa je pripremljeni govor predao prefektu Dikasterija za komunikaciju Paolu Ruffiniju a okupljenima se obratio spontanim riječima.

Ali kakva bi trebala biti komunikacija? Jedna od stvari koju ne smijete raditi jest oglašavanje, isključivo oglašavanje, upozorio je. Ne smijete raditi kao što rade društvena poduzeća koja pokušavaju privući što više ljudi… Tehnički rečeno: ne smijete provoditi prozelitizam. Volio bih da naša komunikacija bude kršćanska a ne jedan faktor prozelitizma. Nije kršćanski prozelitizirati. Benedikt XVI. rekao je to s velikom jasnoćom: „Crkva ne raste prozelitizmom, nego privlačnošću“, odnosno svjedočenjem. I naša komunikacija mora biti svjedočanstvo. Ako želite priopćiti samo jednu istinu bez dobrote i ljepote, stanite, ne činite to. Ako želite komunicirati istinu a da se sami u to ne uključujete, bez svjedočenja vlastitim životom, prestanite, nemojte to činiti. Uvijek postoji potpis svjedočenja u svakoj stvari koju činimo. Svjedoci. Biti kršćani znači biti svjedoci, „mučenici“. To je „mučenička“ dimenzija našeg poziva: biti svjedoci. To je prvo što bih vam želio reći, rekao je Papa sudionicima plenarne skupštine Dikasterija za komunikaciju te primijetio: Komunikacija shvaćena u kršćanskom smislu nije uredski posao, poput oglašavanja. Komunicira se dušom i tijelom; komunicira se umom, srcem, rukama; komunicira se svime. Pravi komunikator daje sve, daje sve od sebe, ne štedi se. A istina je da je najveća komunikacija ljubav: u ljubavi postoji punina komunikacije: ljubav prema Bogu i među nama.

U nastavku govora Papa je upozorio na ozračje svjetovnosti primijetivši kako to nije nešto novo te je i u 21. stoljeću uzelo velikoga maha. Oduvijek je postojala ta opasnost i napast, uvijek je postojao taj neprijatelj: svjetovnost, istaknuo je Papa. Kao posljedica toga postoje one koji misle da je najbolje povući se u sebe, biti mala, ali autentična Crkva te podlegnu napasti mirenja sa sudbinom. Nas je malo: ali nije nas malo poput onih koji se brane jer nas je malo, a neprijatelj je veći; malo nas je poput kvasca, malo poput soli: to je kršćanski poziv! Ne smijemo se stidjeti što nas je malo; i ne smijemo misliti: „Ne, Crkva budućnosti bit će Crkva izabranih“: upali bismo tako po drugi put u krivovjerje Esena. I tako se gubi kršćanska autentičnost. Crkva smo malobrojnih, ali kao kvasac. Isus je to rekao. Kao sol. Mirenje s kulturnim porazom – dopustite mi da to tako nazovem – dolazi od zlog duha, ne dolazi od Boga. Žalopojka rezignacije, to nije kršćanski duh. Malo nas je, ali imamo želju za „misionarenjem“, da pokažemo drugima tko smo i to svjedočenjem, rekao je Papa podsjetivši na riječi svetog Franje njegovoj braći kada ih je poslao da propovijedaju: „Propovijedajte Evanđelje, ako treba čak i riječima“. To jest svjedočenje mora biti na prvome mjestu, istaknuo je Papa.

Papa je u svome govoru kritizirao pretjeranu upotrebu pridjeva koji, prema njemu, baš i nemaju pretjeranog smisla. Potpali smo pod kulturu pridjeva i priloga, a zaboravili smo snagu glagola. Zašto govoriti “autentični kršćanin? To je kršćanin. Sama imenica “kršćanin”, to jest “Ja sam Kristov” je snažna, rekao je Papa. Komunikator mora natjerati ljude da shvate težinu realnosti imenica koje odražavaju realnost ljudi. I to je misija komunikacija: da komuniciraju realno, bez uljepšavanja pridjevima i prilozima. Potrebno je prijeći s kulture pridjeva na teologiju imenice. I morate tako komunicirati. “Kako, poznaješ li tu osobu?” – “Ah, ta osoba je takva i takva”: odmah pridjev. Prvo pridjev, možda, onda, kasnije, kakva je osoba. Ova kultura pridjeva ušla je u Crkvu i mi, svi braćo, zaboravljamo biti braća… Vaša komunikacija je stroga, ali lijepa: ljepota nije od rokoko umjetnosti, ljepoti nisu potrebne ove rokoko stvari; ljepota se očituje istom imenicom, bez jagoda na torti! Mislim da je to nešto što treba naučiti.

Komunicirati svjedočenjem, komunicirati uključivanjem u komunikaciju, komunicirati kao mučenici, odnosno kao svjedoci Krista, kao mučenici. Naučiti jezik mučenikâ, a to je jezik apostola, sažeo je Papa svoje poruke djelatnicima Dikasterija za komunikaciju te uputio nazočne na Knjigu Djela apostolskih u kojoj se zorno vidi kako se komuniciralo u to vrijeme i kakva je kršćanska komunikacija.