Tijekom homilije Sveti je Otac poručio članovima ustanova posvećenoga života i družbi apostolskog života te sudionicima međunarodnog susreta u pripremi za Jubilej 2025., neka „strpljivo čekaju, budni u duhu i ustrajni u molitvi“.

Osvrćući se na proročko iščekivanje Gospodinova dolaska kako ga je navijestio prorok Malahija – „ I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite ” – Papa je istaknuo likove Šimuna i Ane, koji su prosvijetljeni Duhom Svetim i prepoznaju Gospodina u djetetu koje Marija nosi u naručju dok ulazi u hram. „Dobro nam je gledati ovo dvoje staraca koji su strpljivo čekali, budni duhom i ustrajni u molitvi. Njihova srca su ostala budna, kao vječni plamen. Poodmakli su u godinama, ali mladi u srcu”, rekao je Papa.

Ta njihova sposobnost očuvanja plamena nade poziv je kršćanima da u svijetu punom smetnji ostanu u iščekivanju, očima uprtima u Boga. „Tijekom životnog puta doživjeli su poteškoće i razočarenja, ali se nisu predali porazu“. Promatrajući dijete, „prepoznaju da je došlo vrijeme, proročanstvo se ispunilo, Onaj koga su tražili i za kojim su čeznuli, Mesija naroda, je stigao“. Ostajući budni u iščekivanju Gospodina, oni ga mogu dočekati u novosti njegova dolaska, poručio je Sveti Otac.

Izražavajući zabrinutost za današnje kršćane koji su možda postali previše zadubljeni u sebe i u užurbanost svakodnevnog života da bi prepoznali stalnu Božju prisutnost, Sveti je Otac upozorio na opasnost „drijemanja duha“, odnosno stanja kada “srce zaspi, anesteziramo dušu, zatvorimo nadu u mračne kutove razočarenja i rezignacije“. Govoreći osobama posvećenoga života, Papa je upitao nije li ih možda intenzivan ritam života doveo do toga da zaborave važnost čekanja Boga otvorena srca za njegove objave i prisutnost.

Sveti Otac je potom naglasio dvije prepreke koje priječe sposobnost čekanja. Prva je zanemarivanje unutarnjeg života, gdje umor zamjenjuje čuđenje, a gorčina zasjenjuje zahvalnost. Druga prepreka je prilagodba svjetovnom načinu života, koju karakteriziraju brzina, aktivizam i težnja za trenutnim zadovoljstvom. U takvom kontekstu, u poganska vremena, objasnio je, čekanje postaje izazov koji zahtijeva spremnost na usporavanje.

„Tamo gdje je šutnja protjerana i izgubljena, čekanje nije lako, jer zahtijeva stav zdrave pasivnosti, hrabrosti da usporimo korak, da nas aktivnosti ne zatrpaju, da u sebi napravimo mjesta za Božje djelovanje”, rekao je.

Kako bismo to učinili, nastavio je papa Franjo, potrebno je „oporaviti izgubljenu milost: vratiti se, kroz intenzivan unutarnji život, duhu radosne poniznosti, tihe zahvalnosti”, koji se njeguje klanjanjem, molitvom i ponovnim buđenjem čežnje za Bogom.

Papa je nastavio s pozivom na njegovanje duha čekanja, pazeći da „duh svijeta ne uđe u naše redovničke zajednice, crkveni život i naše osobno putovanje, inače nećemo donijeti ploda”.

„Sazrelo u molitvi i svakodnevnoj vjernosti, čekanje nas oslobađa od mita efikasnosti, od opsjednutosti učinkom te iznad svega, od zatvaranja Boga u naše kategorije, jer on uvijek dolazi na nepredvidive načine, u vrijeme koje mi ne biramo i na načine koje ne očekujemo”, naglasio je Papa. Poput Šimuna, „primimo ovo dijete, Boga novosti i iznenađenja. Dočekujući Gospodina, prošlost se otvara budućnosti, staro u nama otvara se novome koje On budi“.

Papa Franjo zaključio je propovijed podsjetivši nazočne da su „ta pitanja za nas, za naše zajednice i za Crkvu”. „Budimo nemirni, dajmo se pokrenuti Duhom poput Šimuna i Ane. Ako poput njih živimo u iščekivanju, čuvajući svoj unutarnji život i živeći u skladu s Evanđeljem, prigrlit ćemo Isusa, svjetlo i nadu života.”