Istaknuo je da ponekad život jednoga društva zahtijeva hrabrost promjene navika i struktura kako bi se prevladale nejednakosti i marginalizacija. Sveti Otac na završetku euharistijskoga slavlja potaknuo je Kamerunce da budu sol i svjetlo svoje zemlje.

Podsjetimo, posljednjega dana boravka u Kamerunu, u sklopu apostolskoga putovanja u Afriku, papa Lav XIV. je predvodio zavjetnu misu Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici apostola, pred 200 tisuća vjernika okupljenih u zračnoj luci Yaoundé-Ville. U homiliji izgovorenoj na francuskom jeziku istaknuo je da su intenzivni dani u Kamerunu bili obilježeni prekrasnim zajedničkim trenutcima ispunjenima radošću i vjerom te je izrazio zahvalnost na gostoprimstvu koje je ondje primio. Osvrćući se na odlomak iz Evanđelja po Ivanu u kojemu Isus hoda po moru usred oluje, Sveti se Otac zadržao na vjeri:

„Vjera nas ne oslobađa nemira i nevolja, a u nekim se trenutcima čak može činiti da strah prevladava. No mi znamo da nas ni tada, kao što se dogodilo učenicima na Galilejskome moru, Isus ne napušta”.

Rimski je biskup rekao da u židovskoj tradiciji vode, svojom dubinom i mističnošću, podsjećaju na podzemni svijet, kaos, opasnost i smrt. Pritom je dodao:

„One, zajedno s tamom, podsjećaju na sile zla koje čovjek sam ne može nadvladati. Istodobno, međutim, u sjećanju na čudo izlaska iz Egipta, one se također doživljavaju kao mjesto prijelaza kroz koji Bog svojom snagom oslobađa narod iz ropstva”.

Crkva, ali i svaka osoba, u svojoj plovidbi doživljavaju ponor, ali i prag: oluje, protivni vjetar, osjećaje straha i sumnje – rekao je Papa te dodao:

To je ono što osjećamo u trenutcima kada nam se čini da tonemo, svladani suprotnim silama, kada sve izgleda mračno te se osjećamo sami i slabi.

Međutim, Isus je uvijek s nama, jači od svake sile zla – istaknuo je nadalje Petrov nasljednik – u svakoj oluji dolazi nam ususret i ponavlja: „Ja sam ovdje s tobom: ne boj se“. Zato se podižemo nakon svakoga pada i ne dopuštamo da nas zaustavi nijedna oluja, nego uvijek hodimo dalje, hrabro i s povjerenjem.

Papa Lav zatim se osvrnuo na to kako Isus djeluje u oluji: ne smiruje je odmah, nego dolazi učenicima usred nje. To je poziv da ostanemo ujedinjeni i da ne skrećemo pogled s onih koji pate – potaknuo je Sveti Otac te dodao:

„Nitko ne smije biti ostavljen da se sam suočava sa životnim nedaćama, a svaka zajednica u tom smislu ima zadaću stvarati i podupirati strukture solidarnosti i uzajamne pomoći u kojima – pred društvenim, političkim, zdravstvenim ili gospodarskim krizama – svi mogu davati i primati pomoć, prema vlastitim sposobnostima i potrebama”.

Nadahnjujući se Isusovim riječima „Ja sam“, rimski je biskup istaknuo da je u društvu važan i jedinstven doprinos svakoga čovjeka, neovisno o statusu ili položaju u očima svijeta. Pritom je rekao:

„Stoga poticaj „ne bojte se“ poprima široku dimenziju, na društvenoj i političkoj razini, kao ohrabrenje da se s problemima i izazovima – osobito onima povezanima sa siromaštvom i pravednošću – suočavamo zajedno, s građanskom sviješću i odgovornošću. Vjera ne odvaja duhovno od društvenoga, nego kršćaninu daje snagu da djeluje u svijetu kako bi odgovorio na potrebe drugih, osobito najslabijih. Za spas jedne zajednice nisu dovoljni pojedinačni i izolirani napori pojedinaca: potrebna je zajednička odluka koja duhovnu i etičku dimenziju evanđelja integrira u središte institucija i struktura, čineći ih sredstvima za opće dobro, a ne mjestima sukoba, interesa ili poprištem sterilnih borbi”.

Sveti se Otac potom osvrnuo na ulomak iz Djela apostolskih u kojemu se Crkva suočava s prvom krizom svoga rasta. Povećanje broja učenika dovelo je do novih teškoća u služenju djelima ljubavi: zapostavljanje nekih izazvalo je mrmljanje i osjećaj nepravde koji je prijetio jedinstvu. Apostoli su, međutim, pronašli rješenje izabravši muževe na dobru glasu, pune Duha i mudrosti, za praktičnu službu koja je ujedno bila i duhovno poslanje. Tako se kriza pretvorila u priliku za rast – istaknuo je Petrov nasljednik te dodao:

„Ponekad život jedne obitelji i društva zahtijeva upravo hrabrost da se promijene navike i strukture kako bi dostojanstvo osobe uvijek ostalo u središtu te kako bi se prevladale nejednakosti i marginalizacija. Također, sam se Bog po utjelovljenju poistovjetio s posljednjima, a to osobito skrb za siromašne stavlja u središte našega kršćanskog identiteta”.

„Braćo i sestre, danas se opraštamo dok se svatko vraća svojim obvezama, crkvena lađa nastavlja svoj put“, tim se riječima rimski biskup na kraju oprostio od Kamerunaca.
Pozvao ih je da u srcu, osobito usred teškoća, čuvaju trenutke koje su zajedno proživjeli:

„Kamerunska Crkva živa je, mlada, bogata darovima i entuzijazmom, živahna u svojoj raznolikosti i čudesna u svojemu skladu. Uz pomoć Blažene Djevice Marije, naše Majke, učinite da njezina radosna prisutnost sve više cvjeta te da i od protivnih vjetrova, koji nikada ne nedostaju u životu, stvarate prilike za rast u radosnom služenju Bogu i braći, u dijeljenju, slušanju, molitvi i želji da rastete zajedno”.