Papa Franjo je pozvao na susret s Gospodinom i njegovim milosrđem, u sakramentu ispovijedi, poput carinika u Isusovoj prispodobi koji se moli Bogu ostajući u dnu hrama, ostavljajući mu mjesta, tražeći milost kao grešnik, a ne kao farizej koji stoji u prvom redu, koji slavi sam sebe maskirajući svoju krhkost i ne ostavljajući mu mjesta jer je prepun sebe.

Među okupljenima u župi koja se nalazi dvjestotinjak metara od vatikanskih zidina Papa je podsjetio da nas Bog uvijek očekuje kako bi dodirnuo naše rane i primio naše neuspjehe. Osobito u sakramentu pomirenja, „slavljeničkom susretu, koji liječi srce i unutra ostavlja mir. Nije to ljudski sud kojeg se treba bojati, već Božji zagrljaj koji tješi“.

Papa Franjo je svoju homiliju započeo riječima apostola Pavla iz poslanice Filipljanima, koji tumači da se odrekao stvari koje su za njega „dobitak“, smatrajući ih „otpadom“, kako bi „stekao Krista“ [usp. 1 Fil 3,7-8]. To su, objasnio je Papa, njegova „religijska bogatstva“ kao vjernog i pozornog farizeja, koja su mogla „predstavljati zasluge“, ali su zapravo bila „prepreka“. Onaj koji je prebogat u sebi i svojim vlastitim religijskim „vještinama“ – naglasio je papa Franjo – „pretpostavlja da je pravedan i bolji od drugih“, osjeća se ispravnim, „ali na taj način ne može napraviti mjesta Bogu jer ne osjeća potrebu za Njim“. Takav je svojim „ja“ zauzeo Božje mjesto i onda, „iako moli molitve i vrši svete čine, on zapravo ne razgovara s Gospodinom“. „Koliko se puta to događa u župi – dodao je spontano Papa – „Eh, ja sam iz Katoličke akcije, idem pomoći svećeniku, prikupljam…“: eh, ‘ja , ja, ja’, koliko puta se dogodi da vjerujemo da smo bolji od drugih. Neka svatko razmisli je li se to ponekad dogodilo, u vlastitom srcu“.

„Zato nas Sveto pismo podsjeća da samo ‘molitva poniznog prodire kroz oblake’ [Sir 35,17], jer samo onaj koji je siromašan duhom, potrebit spasenja i prosjak milosti, koji stupa pred Boga bez isticanja zasluga, bez pretenzija, bez preuzetnosti: nema ništa i zato nalazi sve, jer nalazi Gospodina”.

To je učenje koje Isus nudi u prispodobi, u Evanđelju po Luki, o farizeju i cariniku koji mole u hramu, naglasio je papa Franjo, „ali samo jedan dopire do Božjeg srca“. Za njih govori već „tjelesni stav“ koji opisuje evanđelist: farizej je molio „stojeći“, dok se carinik, „zastavši izdaleka, nije usudio ni oči podići prema nebu“. Farizej je, objašnjava Papa, „samouvjeren, uspravan i trijumfalan poput nekoga kome se treba diviti zbog njegove vještine“. Tako se on moli Bogu, ali u stvarnosti „on slavi sam sebe: idem u hram, držim zapovijedi, dajem milostinju…“

„Formalno je njegova molitva besprijekorna, izvana sebe vidi kao pobožnog i predanog čovjeka, ali umjesto da se otvori Bogu donoseći mu istinu srca, on svoje slabosti maskira u licemjerje. On ne čeka Gospodinovo spasenje kao dar, već ga gotovo očekuje kao nagradu za svoje zasluge”.

Bez oklijevanja napreduje prema Božjem oltaru, dodao je papa Franjo, „kako bi zauzeo svoje mjesto, u prvom redu, ali na kraju odlazi predaleko i postavlja se ispred Boga!“. Carinik se, s druge strane, drži podalje, ostaje u dnu hrama. No upravo ta udaljenost, objasnio je Papa, „očituje njegovu grešnost u odnosu na Božju svetost, ono što mu omogućuje da iskusi“ zagrljaj Oca, koji ga može dosegnuti „upravo zato što mu je, ostajući na udaljenosti, taj čovjek napravio mjesta“.

„Kako je to istinito i za naše obiteljske, društvene pa i crkvene odnose! Istinskog dijaloga ima onda kada znamo kako zadržati razmak između sebe i drugih, zdrav prostor koji svima omogućuje da dišu bez da smo uvučeni ili negirani. Tada taj dijalog, taj susret može skratiti distancu i stvoriti bliskost”.

To se također događa u našim životima, kazao je papa Franjo, jer „Gospodin dolazi k nama kad se distanciramo od svoje oholosti“.

„Promislimo: ‘Jesam li umišljen? Mislim li da sam bolji od drugih? Gledam li nekoga malo s prezirom? ‘Zahvaljujem ti, Gospodine, jer si me spasio i nisam kao ovi ljudi koji ništa ne razumiju’? Idem u crkvu, idem na misu. Ja sam vjenčan, vjenčana u crkvi, ovo su razvedeni grešnici…’: je li tvoje srce ovakvo? Otići ćeš u pakao!”

Da bi se približio Bogu, nastavio je Papa izvan pripremljene homilije, „moraš reći Gospodinu: Ja sam prvi među grešnicima, a ako nisam pao u najveću prljavštinu, to je zato što me Tvoja milost uzela za ruku“.

„Bog može skratiti udaljenost između nas kad mu iskreno, bez pretvaranja, prenesemo svoju krhkost. Pruža ruku da nam pomogne ustati kada znamo ‘dotaknuti dno’ i kada mu se predamo u iskrenosti srca”.

Bog nas čeka na dnu, jer je u Isusu htio „ići do dna“, zauzeti „posljednje mjesto, čineći se slugom svima“, jer „ne boji se sići u ponore u kojima prebivamo, dotaknuti rane našeg tijela, primiti naše siromaštvo, životne promašaje“. Bog nas očekuje „osobito u sakramentu ispovijedi“. Papa Franjo stoga poziva sve na „ispit savjesti, jer farizej i carinik obojica žive u nama.“

„Ne skrivajmo se iza licemjerja privida, nego milosrđu Gospodinovu s pouzdanjem povjerimo svoje nejasnoće, svoje pogreške, svoje bijede. Kad idemo na ispovijed, budimo u dnu hrama, poput carinika, kako bismo prepoznali udaljenost koja nas dijeli između onoga što je Bog sanjao za naš život i onoga što stvarno jesmo svaki dan”.

U tom trenutku, istaknuo je Papa, „Gospodin se približava, skraćuje udaljenosti i pridiže nas“, a „dok se prepoznajemo goli, oblači nas u slavljeničko ruho“.

„Ovo jest i mora biti sakrament pomirenja: slavljenički susret, koji liječi srce i u njemu ostavlja mir; nije ljudski sud kojeg se treba bojati, već božanski zagrljaj koji tješi”.

Papa je pritom podsjetio na nježnost Gospodinova zagrljaja. Kad se izgubljeni sin vrati kući, ne da mu govoriti, „u milosrdnome zagrljaju“. Potom se Rimski biskup, ostavljajući pripremljeni tekst, obratio „braći ispovjednicima“:

„Molimo vas, braćo, sve opraštajte, uvijek opraštajte, nemojte kopati previše po savjesti; pustite ljude da kažu svoje, a ti to primi kao Isus, pogledom nježnosti, šutnjom razumijevanja. Molim vas, sakrament ispovijedi nije za mučenje, nego za davanje mira. Opraštajte sve, kao što će i Bog tebi sve oprostiti. Sve, sve, sve”.

Ispit savjesti kojeg je papa Franjo predložio na kraju obilježen je carinikovim zazivom iz Isusove prispodobe: „Bože, smiluj se meni grešniku“. Zatražio je od čitave zajednice u crkvi Santa Maria delle Grazie al Trionfale da to s njim ponovi:

„Kad Te zaboravim ili zanemarim, kad svoje riječi i riječi svijeta stavim ispred tvoje Riječi, kad se umišljam da sam pravedan i prezirem druge, kad ogovaram druge, Bože, smiluj se meni grešniku. Kad se ne brinem za one oko sebe, kad sam ravnodušan prema onima koji su siromašni i patnici, slabi ili marginalizirani, Bože, smiluj se meni grešniku. Zbog grijeha protiv života, zbog lošeg svjedočanstva koje prlja lijepo lice Majke Crkve, zbog grijeha protiv stvorenoga, Bože, smiluj se meni grešniku. Zbog moje laži, mog nepoštenja, moje netransparentnosti i nezakonitosti, Bože, smiluj se meni grešniku. Zbog mojih skrivenih grijeha, zbog zla kojeg sam i nesvjesno činio drugima, zbog dobra koje sam mogao učiniti, a nisam, Bože, smiluj se meni grešniku”.

Ponavljajmo nekoliko trenutaka ove riječi, raskajanim i punim povjerenja srcem: Bože, milostiv budi meni grešniku! I u ovom činu pokajanja i pouzdanja otvorimo svoja srca radosti još većeg dara: Božjeg milosrđa, zaključio je Papa.