Taj argentinski isusovac, preminuo godine 2005., poučavao je brojne učenike, među kojima i samoga Papu. Predstavljajući sadržaj 5 svezaka, objavljenih u nakladi časopisa La Civiltà Cattolica, Papa je iznio osobna sjećanja, kao i ona koja se odnose na „školu“, kako bi ocrtao „Učitelja“ dijaloga i razlučivanja, strpljivoga i punog poštovanja, prenosi Vatican News.

Razlog utjehe za nas, njegove učenike… jesu djela koja će učiniti mnogo dobra čitavoj Crkvi, uvjeren sam u to istaknuo je Papa u predgovoru knjiga svojega odgojitelja i duhovnika s više od 2000 stranica. Na tu se misao osvrnuo i u govoru u Generalnoj kuriji, među isusovcima iz cijeloga svijeta te napomenuo da, na vlastiti prijedlog, predstavlja opširno i kronološki sređeno djelo svojega učitelja.

Kako bi uveo u lik tog „učitelja dijaloga“ koji je malo govorio, ali je bio vrlo sposoban za slušanje u kojemu je dozrijevalo njegovo razlučivanje, Papa se prisjetio povijesti isusovaca i povijesti njihova međusobnoga poznavanja, zadržavši se pritom na najvažnijim razdobljima.

Događalo se to u Argentini, u godinama nakon Drugoga vatikanskog sabora. O. Ángel i Jorge Bergoglio upoznali su se na sveučilištu u Buenos Airesu dok je budući Papa završavao svoju formaciju prije nego što je postao svećenik, 1969., i poslije provincijal, 1973. godine. O. Ángel tada je bio dekan i profesor na Filozofskom fakultetu Zavoda Massimo u San Miguelu, a potom rektor Sveučilišta u San Salvadoru.

Upoznali su se 1961. godine, i o. Ángel postao je Bergogliov duhovnik. Od tada sam mu se počeo povjeravati, rekao je papa Franjo. Tada je počeo sve više upoznavati i autore koji su bili vrlo važni, poput Guardinija, Huga Rahnera i Fessarda. Posebno je Rahner, koji je bio u temelju duhovnoga obraćenja o. Ángela, obilježio ono što se u papinstvu odnosi na razlučivanje i duhovnu pratnju, rekao je Papa.

Opisao je i posljednji susret s o. Ángelom, kada je već bio bolestan i nije mogao govoriti. Bio je to nezaboravan trenutak, 9. kolovoza 2005. godine. Samo je gledao. Intenzivno. I plakao „mirnim“ suzama. Fiorito je imao dar suzā koji je izraz duhovne utjehe, mali dodirljivi znak – kako je govorio sv. Benedikt – Božje nježnosti, rekao je papa Franjo.

Potom se osvrnuo na naslov sabranih djela – „Učitelj dijaloga“. O. Ángel bio je ‘Učitelj’, u „isusovačkom“ smislu instruktor treće probacije, odnosno posljednjega dijela formacije isusovaca, ali ponajviše, znao je obavljati svoj ‘munus docendi’, službu poučavanja, jer nije samo prenosio sadržaj Gospodinova nauka u njegovoj čistoći i cjelovitosti, nego je to radio tako da je onaj tko ga je primao postao učenik, Isusov sljedbenik, misionar, slobodan i zanesen navještajem.

Međutim, poučavanje o. Ángela nije bilo samo u riječima nego i djelima milosrđa. Iz djela o. Fiorita izbija duhovno milosrđe: pouke za one koji ne znaju, dobri savjeti za one kojima su potrebni, ispravljanje za one koji griješe, utjeha za one koji su žalosni i pomoć za strpljenje u tuzi. Sve se te milosti povezuju i sažimlju u velikom djelu duhovnoga milosrđa koje je razlučivanje. Ono nas ozdravlja od najžalosnije bolesti, dostojne sažaljenja – od duhovne sljepoće koja nas sprječava prepoznati Božje vrijeme, vrijeme njegova posjeta, rekao je Papa.

U vrlo ideologizirano vrijeme o. Ángel u provinciji bio je veliki protivnik ideologizacije. Odvraćao je od nje, potičući zanos za dobar dijalog sa samim sobom, s drugima i s Gospodinom. I poticao je da se ne dijalogizira s kušnjom, sa zlim duhom. To mi je ostalo snažno urezano u pamet: s đavlom se ne dijalogizira, napomenuo je Papa.

Dodao je da je ideologija uvijek monolog sa samo jednom idejom, a o. Fiorito pomagao je svojemu sugovorniku razlikovati u sebi glasove dobra i zla iz svojega vlastitog glasa, a to je otvaralo um jer je otvaralo srce za Boga i za druge.

Papa je potom spomenuo druga obilježja o. Ángela, primjerice, on nije poticao, nego je slušao u tišini a onda, penjući se na ljestve, s polica svoje biblioteke vadio poneki papirić i davao ga kao „lijek za dušu“. Bio je poput mudroga ljekarnika za duše, rekao je Papa. Spomenuo je i veliko Fioritovo strpljenje. Bio je učitelj u nepožurivanju vremena, u strpljivom čekanju da čovjek sam postane svjestan nekih stvari, rekao je papa Franjo te na kraju izrazio nadu da će, zahvaljujući tom veličanstvenom izdanju njegovih spisa, pustiti korijene, procvjetati i dati plodove u životu mnogih ljudi koji se hrane milošću koju je on primio i koju je znao diskretno prenijeti dajući i komentirajući Duhovne vježbe.