Neumorno zauzimanje uz posljednje; to je obilježavalo život mons. Camilla Faresina, dugogodišnjega biskupa Guiratinge u Mato Grossu, primjera misionarske osjetljivosti i vjere u Providnost, koji je zajedno sa svoja dva brata svećenika – don Santom, salezijancem, i don Giovannijem Battistom, dijecezanskim svećenikom – bespoštedno utrošio svoj život među siromašnima i potrebitima u Brazilu, istaknuo je to papa Franjo u govoru Zakladi posvećenoj tom biskupu koji je preminuo 2003. godine u 90. godini života. Govor je, kao i proteklih dana, pročitao mons. Filippo Ciampanelli iz Državnoga tajništva.

U svojem razmišljanju Papa je napomenuo kako su trojica braće naučila vrijednost milosrđa i misionarskog žara u ozračju jednostavne, pobožne, skromne i dostojanstvene obitelji, sredine u kojoj su mogli shvatiti, s milošću Božjom, poruku i poziv za njihovu budućnost – istaknuo je Papa – da „budu među posljednjima kako bi pomagali posljednjima“, što su činili s neumornom ljubavlju, velikodušnošću i inteligencijom, čak i usred velikih teškoća. Njihovim stopama ide Zaklada Faresin iz Maragnole u općini Breganze, u talijanskoj regiji Veneto, koja već dvadeset godina, u Brazilu, Italiji i drugim dijelovima svijeta, brojnim osobama pruža obrazovanje, socijalnu pomoć, zdravstvenu skrb i mogućnosti zapošljavanja.

Papa Franjo podsjetio je također kako je biskup Camillo Faresin u Jeruzalemu uvršten u “Vrt pravednika”, jer se prije odlaska u Brazil, blokiran u Rimu zbog Drugoga svjetskog rata, nije dao zaustaviti okolnostima, nego se milosrđem i hrabrošću snažno zauzimao u pomaganju progonjenim Židovima. Papa je pritom dodao da se mons. Faresin cijeli život, kao svećenik, a potom i kao biskup, nezaustavljivim poticajem zbližavao s najnesretnijima, ne napuštajući ih ni po isteku biskupskog mandata. Ostao je “među svojim narodom”, u Mato Grossu, sve do svoje smrti, kao ponizni sluga poniznih, nastavljajući tako u skrivenosti, kao prijatelj i suputnik na putu, istu službu koju je godinama obavljao kao vođa i pastir.

Ono što nam je ostavio izvrstan je primjer koji valja oponašati: biti s posljednjima, uvijek! Kako? Birajući i privilegirajući, u vašim projektima, najsiromašnije i najprezrenije stvarnosti kao posebna mjesta na kojima valja ostati i kao “obećane zemlje” prema kojima možete krenuti i u kojima možete “podići svoje šatore“ kako biste započeli nova djela. To valja činiti konkretnom prisutnošću i blizinom sa zajednicama kojima služite, iznutra, na licu mjesta, radeći među siromašnima i dijeleći s njima njihov život što je više moguće, navodi se u Papinom obraćanju članovima Zaklade “Mons. Camillo Faresin”.

Onima koji se zauzimaju u Zakladi Faresin, Papa preporučuje da uvijek nastoje stvoriti sinergiju, i s drugim vjerskim stvarnostima i udrugama, jer je zajednički rad već sam po sebi navještaj življenoga evanđelja, te osim što je inteligentan način da se optimiraju resursi, to je i način odgoja u milosrđu i zajedništvu. Djelovati zajedno, naime – istaknuo je Sveti Otac – ne znači samo činiti dobro, nego i rasti sjedinjeni u dobru, jedni služeći i podupirući druge.

Najvažniji resursi za djela Gospodnja nisu stvari, nego mi, mudro smješteni jedni uz druge kako bismo dijelili ono što jesmo: svoju strast, svoju kreativnost, svoje vještine i iskustva, a i naše slabosti i krhkost. Iz tog strpljivog dijeljenja, u vrjednovanju svačijeg prinosa, proizlaze plodovi velike dinamike i konkretnosti, kako svjedoči prošla i sadašnja povijest vaše Zaklade, poručio je Papa u svojoj homiliji.