Potaknuvši svećenike da gledaju stvarnost srcem oca i učitelja poput don Bosca, Papa je istaknuo da je njegov život obilježio susret sa siromašnim mladima koji su živjeli na ulici; bio je taknut i tražio je način kako da im pomogne da odrastu. Hodao je i plakao s njima. Sveti Otac podsjetio je da je na dan ređenja don Boscova majka, koja nije studirala teologiju, sinu rekla: „Danas ćeš početi trpjeti“. Htjela je sigurno istaknuti stvarnost, ali i privući pažnju, jer ako je sin pomislio da neće biti trpljenja, to znači da nešto nije u redu. To je proroštvo majke, jednostavne žene koja je imala srce puno duha.

Dakle, za svećenika je trpljenje znak da stvari idu dobro, ali ne zato da bi bio „fakir“, nego zbog onoga što je učinio don Bosco koji je imao hrabrosti gledati stvarnost očima čovjeka i očima Boga. U ono masonsko vrijeme vidio je mrzitelje svećenika, zatvorenu aristokraciju i prilike u kojima su siromašni zaista bili siromašni i odbačeni. Vidio je te mlade na ulicama i rekao je: To ne može biti!

Gledao je očima čovjeka koji je brat i otac i rekao je: To ne može tako ići! Ti će mladi možda loše završiti i počeo je suosjećati kao čovjek i tražiti putove kako bi pomogao njihovu odrastanju, rekao je papa Franjo, prenosi Vatican News. Tražio je ljudske putove. Zatim je prikupio hrabrost i počeo gledati Božjim očima te ići Bogu i reći mu: Pokaži mi je li to nepravda, što treba učiniti pred tim? Ti si stvorio te ljude za puninu, a oni su u istinskoj nevolji. Tako gledajući stvarnost, s ljubavlju oca i učitelja, i gledajući Boga očima prosjaka koji traži svjetlo, krenuo je dalje, kazao je Papa.

Naime, svećenik mora imati te dvije strane: gledati stvarnost očima čovjeka i očima Boga, a to znači mnogo vremena provoditi pred svetohraništem. Budući da je tako gledao, mogao je vidjeti put, jer nije išao samo s katekizmom i križem govoreći: činite to! Mladi bi mu rekli: Laku noć, vidimo se sutra.

Približavao im se njihovom živošću. Organizirao im je igru, napravio od njih skupinu, bili su kao braća, hodao je s njima, gledao i plakao s njima, te ih vodio naprijed. Bio je svećenik koji ljudski gleda na ljude i koji je uvijek pri ruci.

Naglasivši da svećenici ne smiju biti službenici ili zaposlenici koji primaju naprimjer od 15 do 17.30 sati, Sveti Otac primijetio je da imamo mnogo vrlo dobrih službenika koji rade svoj posao kao što ga moraju obavljati službenici.

No, svećenik nije službenik i ne može to biti. Dakle, ponovno je potaknuo da gledamo očima čovjeka i obećao: Zadobit ćete i vi taj osjećaj i mudrost da shvatite da su to vaša djeca i braća. Nakon toga treba imati hrabrosti i boriti se. Svećenik je onaj koji se bori s Bogom.

Uvijek postoji rizik da stvari gledamo previše ljudski, a ništa božanski, ili previše božanski a ništa ljudski; ali ako ne riskiramo, u životu nećemo učiniti ništa, upozorio je Papa i napomenuo: Kada ima ljubavi, otac, naime, riskira za sina, a brat za brata. To sigurno sa sobom nosi trpljenje, počinju progoni i ogovaranja.

Papa je potom zahvalio Bogu što nam je dao svetoga don Ivana Bosca koji je kao dijete počeo raditi, znao je što znači svaki dan zaraditi kruh i shvatio je što je milosrđe, te što je prava istina. Taj je čovjek primio od Boga veliko srce oca i učitelja.

Koji je znak da je sve u redu sa svećenikom, gledajući stvarnost očima čovjeka i očima Boga? Radost. Kada svećenik u sebi ne nalazi radosti, treba se odmah zaustaviti i pitati zašto.

Don Boscova je radost poznata, on je učitelj radosti. Zato što je druge činio radosnima i sam je bio radostan. Trpio je također. Molimo danas Gospodina zagovor don Bosca, milost da naši svećenici budu radosni, jer imaju istinski osjećaj da stvari pastorala i Božjega naroda gledaju očima čovjeka i očima Boga, zaključio je Sveti Otac.