Ničim bogata, u svemu siromašna, ne samodostatna i zato uvijek u dijalogu također s onima koji ispovijedaju drugu vjeru, živa i otvorena budućnosti, nikad zatvoren u svoju ljušturu zato što je malobrojna, poticaji su koje je Papa se, na svom prvom susretu posljednjeg dana putovanja, uputio Crkvi u Kazahstanu, koju je pozvao da ne upadne u korupciju i laž te da zajamči više prostora za laike, kako se ne bi „klerikalizirala“.

Biskupi, svećenici i đakoni, redovnici i redovnice, bogoslovi i pastoralni djelatnici, okupili su se u katedrali Nur-Sultan, zdanju jednostavne arhitekture, u koju je Franjo stigao u invalidskim kolicima. Dočekan je pljeskom, cvijećem i glazbom violina, flauta, harfi i dombre, tipičnog kazahstanskog instrumenta.

Primijetivši kako većinu okupljenih vjernika predstavljaju stranci iz različitih zemalja Papa je istaknuo da se ljepota Crkve upravo i ogleda u tome da pripadnici različitih naroda tvore jednu jedinu obitelj, u kojoj nitko nije stranac. „Nitko nije stranac u Crkvi, jedan smo sveti Boži narod, obogaćen mnogim narodima“, rekao je Papa.

Podsjećajući na početke kršćanstva u središnjoj Aziji istaknuo je kako „postoji jedna kršćanska, ekumenska baština, koju valja cijeniti i čuvati, jedno prenošenje vjere kojeg su protagonisti bili također mnogi obični mali ljudi, mnoge bake i djedovi, očevi i majke“. „Na duhovnom i crkvenom putu ne smijemo izgubiti sjećanje na one koji su nam naviještali vjeru“, dodao je. No, ne radi se o tome da se gleda u prošlost s nostalgijom, ostajući blokirani u stvarima iz prošlosti i dopuštajući da nas paralizira nepokretnost, nego o njegovanju „živog sjećanja“, bez kojeg vjeri, pobožnosti i pastoralnom djelovanju „prijeti opasnost da izblijede, da budu poput vatre od slame, koja odmah plane, ali se brzo ugasi”.

„Kada izgubimo sjećanje, nestaje radosti. Nestaje također zahvalnosti Bogu i braći, jer upadamo u napast da mislimo da sve ovisi o nama”, rekao je Papa. Promatrajući nasljeđe prošlosti, dodao je, vidimo da se „vjera nije prenosila s koljena na koljeno kao skup stvari koje treba razumjeti i raditi, kao kodeks utvrđen jednom zauvijek“. Ne, „vjera se prenosila životom“. Stoga „vjera nije lijepa izložba stvari iz prošlosti, nego trajno aktualan događaj“.

Podsjetivši kako je Crkva u Kazahstanu jedna mala Crkva, Papa je istaknuo kako „postoji jedna skrivena milost u tome što smo mala Crkva, malo stado. Umjesto da pokazujemo svoju snagu, svoju brojnost, svoje strukture i svaki drugi oblik ljudske važnosti, puštamo da nas vodi Gospodin i ponizno stojimo uz ljude“.

Biti mali također nas podsjeća da „nismo sami sebi dovoljni“, napomenuo je Papa; to jest, trebamo Boga i druge, uključujući braću i sestre drugih vjeroispovijesti. “Samo zajedno, u dijalogu i međusobnom prihvaćanju, možemo zaista ostvariti nešto dobro za sve”.

Posebna je zadaća Crkve u ovoj zemlji ova: ne biti skupina koja se zatvara u svoju ljušturu jer se osjeća malenom, nego zajednica otvorena Božjoj budućnosti, zapaljena ognjem Duha, rekao je Papa.

Zatim je ponovno uputio poziv na međusobno bratstvo istaknuvši kako pokazujemo „da se brinemo za siromašne i one koji su ranjeni životom svaki put kad u ljudskim i društvenim odnosima dajemo svjedočanstvo za pravdu i istinu, govoreći ‘ne’ korupciji i laži“.

Neka kršćanske zajednice, osobito sjemeništa, budu „škole iskrenosti“: ne krute i formalne sredine, već vježbališta istine, otvorenosti i dijeljenja. A u našim zajednicama svi smo učenici Gospodinovi: svi učenici, svi bitni, svi jednakoga dostojanstva, rekao je Sveti Otac.

Na tom tragu, Papa je pozvao da se omogući više prostora laicima: „To će biti dobro za vas, kako zajednice ne bi postale krute kako se ne bi klerikalizirale. Sinodalna Crkva, na putu prema budućnosti Duha, sudionička je i suodgovorna Crkva. To je Crkva koja je sposobna izaći u susret svijetu jer je prekaljena u zajedništvu”, primijetio je Papa.

Papa je u homiliji također uputio poziv „da postanemo muškarci i žene zajedništva i mira, koji siju dobro gdje god se nalaze“. Muškarci i žene koji žive i prenose radost, odbacujući „strahove i kukanja“ ne dopuštajući da ih zahvati „kruti dogmatizam i moralizam“.

U zaključku svog govora papa Franjo se prisjetio blaženog Bukowińskog, svećenika koji je sav život utrošio u liječenju bolesnih, siromašnih i marginaliziranih, koji je zbog vjernosti evanđelju bio osuđen na zatvor i prisilni rad. „Rekli su mi da je i prije proglašenja blaženim na njegovu grobu uvijek bilo svježe cvijeće i upaljene svijeće. To je potvrda da Božji narod zna prepoznati gdje je svetost, gdje je pastir zaljubljen u evanđelje“. Neka njegov primjer bude opomena za biskupe i svećenike: „Ne budite upravitelji svetoga ili žandari zaokupljeni provođenjem vjerskih normi, nego pastiri bliski narodu, žive slike Kristova suosjećajnog srca“, pozvao je Papa.

Papa Franjo se spomenuo također grkokatoličkih mučenika, biskupa monsinjora Budke, svećenika don Zarizkog i Gertrude Detzel za koju je pokrenuta kauza beatifikacije. „Oni su Kristovu ljubav donijeli svijetu. Vi ste njihova baština: budite obećanje nove svetosti!“, rekao je Papa.