LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Dvorana Pavla VI.

Srijeda, 7. siječnja 2026.

Kateheza. Drugi vatikanski koncil preko njegovih dokumenata. Uvodna kateheza

Čitanje: Heb 13, 7-9

[Braćo,] spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima!

Braćo i sestre, dobar dan i dobro došli!

Nakon jubilarne godine, u kojoj smo se zadržali na otajstvima Isusova života, započinjemo novi niz kateheza koji će biti posvećen Drugom vatikanskom koncilu i ponovnom čitanju njegovih dokumenata. Dragocjena je to prilika za ponovno otkrivanje ljepote i važnosti tog crkvenog događaja. Sveti Ivan Pavao II., na kraju Jubileja dvijetisućite, izjavio je sljedeće: „osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću“ (Apostolsko pismo Novo millennio ineunte [Ulaskom u novo tisućljeće], 57).

Zajedno s obljetnicom Nicejskog sabora, godine2025. obilježili smo šezdesetu obljetnicu Drugog vatikanskog koncila. Iako nas od ovog događaja ne dijeli mnogo vremena, isto je tako istina da naraštaj biskupâ, teologâ i vjernikâ iz doba Drugog vatikanskog koncila danas više nije živ. Stoga, dok osjećamo poziv da ne ugasimo njegovo proroštvo i da nastavimo tražiti načine i sredstva za provedbu koncilskih shvaćanja, bit će važno ponovno ga izbliza upoznati, i to ne „po čuvenju“ ili preko tumačenja koja su u vezi s tim dana, već ponovnim čitanjem njegovih dokumenata i razmišljanjem o njihovu sadržaju. Riječ je, naime, o Učiteljstvu koje dan-danas predstavlja zvijezdu vodilju na putu Crkve. Baš kao što je učio Benedikt XVI.: „prolaskom godina ti dokumenti nisu izgubili na svojoj aktualnosti; učenja koja su u njima sadržana pokazuju se posebno relevantnima s obzirom na nove potrebe Crkve i današnjeg globaliziranog društva“ (Prva poruka nakon mise s kardinalima izbornicima, 20. travnja 2005.).

Kad je papa Ivan XXIII. dana 11. listopada 1962. otvorio koncilsku skupštinu, govorio je o koncilu kao o danu svijetla za cijelu Crkvu. Rad brojnih okupljenih otaca, koji su dolazili iz Crkava sa svih kontinenata, utro je doista put novom crkvenom dobu. Nakon bogatog biblijskog, teološkog i liturgijskog razmišljanja koje se protezalo kroz dvadeseti vijek, Drugi vatikanski koncil ponovno je otkrio lice Boga kao Oca koji nas u Kristu poziva da budemo njegova djeca; Crkvu je, nadalje, promatrao u svjetlu Krista, svjetla narodâ, kao otajstvo zajedništva i sakrament jedinstva između Boga i njegova naroda; pokrenuo je veliku liturgijsku reformu, stavljajući u njezino središte otajstvo spasenja i djelatno i svjesno sudjelovanje čitavog Božjeg naroda. Pomogao nam je, u isti mah, otvoriti se svijetu i prihvatiti promjene i izazove modernog doba kroz dijalog i suodgovornost, kao Crkva koja želi pružiti svoje ruke prema svijetu, biti odjekom nadâ i tjeskobâ narodâ te surađivati u izgradnji društva u kojem će biti više pravde i bratstva.

Zahvaljujući Drugom vatikanskom koncilu, „Crkva postaje riječ, Crkva postaje poruka, Crkva postaje razgovor“ (sv. Pavao VI., enciklika Ecclesiam suam, 67), trudeći se tražiti istinu kroz ekumenizam, međureligijski dijalog i dijalog sa svim ljudima dobre volje.

Taj duh, taj nutarnji stav, mora karakterizirati naš duhovni život i pastoralno djelovanje Crkve, jer moramo još potpunije provoditi crkvenu reformu u ministerijalnom ključu i, suočeni s današnjim izazovima, pozvani smo ostati pažljivi tumači znakova vremena, radosni navjestitelji evanđelja, hrabri svjedoci pravde i mira. Mons. Albino Luciani, budući papa Ivan Pavao I., kao biskup biskupije Vittorio Veneto, proročki je napisao na početku Koncila: „Postoji, kao i uvijek, potrebna da se stvori ne toliko tijela ili metode ili strukture, već dublju i rašireniju svetost. […] Možda će se vrsni i obilni plodovi Koncila vidjeti tek u stoljećima koja dolaze i dozoriti u mukotrpnom prevladavanju protivština i teških prilika.“ [1] Ponovno otkrivanje Koncila, dakle, kao što je rekao papa Franjo, pomaže nam „ponovno dati primat Bogu i Crkvi koja je upravo luda od ljubavi prema svom Gospodinu i prema svim ljudima, koje on voli“ (Homilija na 60. obljetnicu početka Drugog vatikanskog koncila, 11. listopada 2022.).

Braćo i sestre, ono što je sveti Pavao VI. rekao koncilskim ocima na završetku radova ostaje i za nas danas smjerodavni kriterij. On je rekao da je kucnuo čas polaska, da je došlo vrijeme da napuste koncilsku skupštinu kako bi pošli u susret čovječanstvu i donosili mu blagovijest evanđelja, sa sviješću da su doživjeli vrijeme milosti u kojem su se zgusnuli prošlost, sadašnjost i budućnost: „Prošlost, zato što je ovdje okupljena Crkva Kristova, sa svojom tradicijom, svojom poviješću, svojim koncilima, svojim naučiteljima, svojim svecima. […] Sadašnjost, zato što se opraštamo jedni od drugih kako bismo krenuli prema današnjem svijetu, s njegovim bijedama, njegovim bolima, njegovim grijesima, ali i s njegovim čudesnim postignućima, njegovim vrednotama, njegovim vrlinama. […] Na kraju, budućnost je tamo, u apelu narodâ za većom pravdom koji predstavlja imperativ za sve, u njihovoj želji za mirom, u njihovoj, svjesnoj ili nesvjesnoj, žeđi za višim životom: upravo onim životom koji im Kristova Crkva može i želi dati“ (sv. Pavao VI., Poruka koncilskim ocima, 8. prosinca 1965.).

To vrijedi i za nas. Približavajući si dokumente Drugog vatikanskog koncila i ponovno otkrivajući njihovo proroštvo i važnost, pozdravljamo bogatu tradiciju života Crkve i, istodobno, postavljamo sebi pitanja o sadašnjosti i ponovno kušamo radost izlaska ususret svijetu kako bismo mu donijeli evanđelje Božjeg kraljevstva, kraljevstva ljubavi, pravde i mira.

___________________________________________

[1] A. Luciani – Ivan Pavao I., Note sul Concilio, u Opera Omnia, sv. II, Vittorio Veneto 1959-1962. Discorsi, scritti, articoli, Padova 1988., 451-453.

U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima

[…] Neka Isus, kojeg razmatramo u otajstvu Božića, bude svima siguran vodič u novoj, netom započetoj godini.

Svima moj blagoslov!