Papina propovijed na Pepelnicu

1. “Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,4.6.18). Ova je Isusova riječ upućena svakome od nas na početku korizmenoga hoda. Taj hod započinjemo posipanjem pepelom, jednostavnim pokorničkim znakom, toliko dragim kršćanskoj predaji. On podcrtava čovjekovu svijest da je grešan pred Božjim veličanstvom i svetošću. Istodobno, označava i čovjekovu spremnost da još jače pristane uz Evanđelje i da ga primjeni kroz konkretne odluke.

Vrlo su rječiti izričaji koji prate taj čin. Prvi, preuzet iz Knjige Postanka: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš” (usp. 3,19), podsjeća na sadašnje ljudsko stanje koje je pod znakom prolaznosti i ograničenosti. Drugi preuzima evanđeoske riječi: “Obratite se i vjerujte Evanđelju” (Mk 1,15), koje predstavljaju neodgodiv poziv na promjenu života. Oba nas izričaja pozivaju da stupimo u Korizmu u stavu slušanja i iskrena obraćenja.

2. Evanđelje podcrtava da Gospodin “vidi u tajnosti”, odnosno da ispituje srca. Vanjski znakovi pokore imaju svoje značenje samo ako su izričaji nutarnjih stavova, ako iskazuju čvrstu volju da se udaljimo od zla i da se zaputimo putem dobra. U tome je duboki smisao kršćanske askeze.

“Askeza”: sama ta riječ priziva sliku uspinjanja prema uzdignutim ciljevima. To neophodno podrazumijeva žrtve i odricanja. Potrebno je, doista, svesti prtljagu na ono najbitnije kako put ne bi postao pretežak; potrebna je spremnost da se suoči sa svakom teškoćom i da se nadiđu sve prepreke kako bi se stiglo do željenoga cilja. Da bismo postali istinski Kristovi učenici, neophodno je odreći se samih sebe, uzeti svoj križ i svakoga dana slijediti Krista (usp. Lk 9,23). To je strmi put svetosti što ga je svaki krštenik pozvan poduzeti.

3. Oduvijek Crkva ukazuje na korisna sredstva koja pomažu na tome putu. To je ponajprije ponizno i poučljivo prijanjanje uz Božju volju popraćeno neprekidnom molitvom; to su oblici pokore uobičajeni u kršćanskoj predaji kao nemrs, post, mrtvljenje i odricanje od dobara koja su po sebi dozvoljena; to su konkretni znakovi prihvaćanja bližnjega, što današnja evanđeonska stranica označuje riječju “milostinja”. Sve nam je to još intenzivnije predloženo u korizmenom vremenu, koje zbog toga predstavlja “povlašteno vrijeme” duhovnoga vježbanja i velikodušnoga služenja braći.

4. U tom smislu, u svojoj sam Poruci za Korizmu želio privući pozornost posebno na teške uvjete u kojima se nalaze tolika djeca u svijetu, podsjetivši na Kristove riječi: “Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima” (Mt 18,5). Kome je, doista, potrebnija zaštita nego slabome i krhkome djetešcu?
Mnoge su i složene poteškoće koje prijete dječjemu svijetu. Moja je živa želja da se ovoj našoj najmanjoj braći, često prepuštenima sebi samima, ukaže sva potrebna pažnja, zahvaljujući i našoj solidarnosti. To je konkretan način primjene našega korizmenog truda.
Draga braćo i sestre, s takvim osjećajima započinjemo Korizmu, put molitve, pokore i istinske kršćanske askeze. Neka nas na tome putu prati Marija, Majka Kristova. Njezin nam primjer i zagovor omogućili radostan hod prema Uskrsu.