Čak i u doba virtualne stvarnosti, u vremenu kada vjerujemo da u svemu možemo sudjelovati ostajući ispred ekrana računala, fizička prisutnost ostaje posebno važna. Biti osobno prisutan, truditi se putovati, izlaziti, čekati, hodati, približavati se drugima, znojiti se, izlagati se suncu ili nevoljama – sve to ima smisla kako bismo uživo susreli pogled onih oko nas, iskusili zajedništvo s drugima i postali dio hodočasničkog naroda. Papina neočekivana gesta pokazuje nam da ništa neće moći u potpunosti zamijeniti fizičku prisutnost, da budemo tu. Papino pojavljivanje na Trgu sv. Petra stoga je snažnija poruka od bilo čega: unatoč slabijem glasu i cjevčicama za kisik, želio je biti tamo.

Postoji i drugo, dublje značenje: papa Franjo odabrao je za svoje prvo pojavljivanje nakon izlaska iz bolnice Gemelli jubilejsku proslavu koja mu je osobito bliska – onu posvećenu bolesnicima, patnicima i onima koji brinu za njih. Premda je najgore prošlo, Papa se i dalje oporavlja, pokazujući znakove bolesti. Krhak među krhkima, nije odustao od proslave „svog“ Jubileja, ispovijedivši se u bazilici i prošavši kroz Sveta vrata, kao što svakodnevno čine tisuće ljudi. Kroz ta vrata, koja je kao Papa otvorio na Badnjak, u nedjelju je prošao kao običan hodočasnik koji još uvijek podnosi posljedice upale pluća.

Na kraju, iznenadni dolazak u nedjelju ujutro govori o odnosu pastira prema svom stadu i biskupa prema svom narodu. Unatoč oporavku i liječničkim upozorenjima, Papa nije odustao od susreta s narodom, premda svjestan zdravstvenih rizika koje to može donijeti. Time nam poručuje da, premda okolnosti ponekad zahtijevaju virtualni pristup zbog hospitalizacije, lockdowna uslijed pandemije ili nemogućnosti putovanja, susret uživo ostaje nezamjenjiv.

Jer, kako je rekao prije nešto više od godinu dana, „ljubav treba konkretizaciju, ljubav treba prisutnost, susret, treba vrijeme i prostor koji su darovani: ne može se svesti na lijepe riječi, na slike na ekranu…“. A to vrijedi i za Papinu ljubav prema Božjem narodu kojemu je uvijek „govorio“ i svojim gestama i nježnošću, zaključio je Tornielli.