Pastoralna poslanica za pripremu pohoda pape Franje u Makedoniju

„Ne boj se, stado malo“ (Lk. 12,32)

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i narodu Božjem Skopske biskupije i Eparhije Uznesenja Blažene Djevice Marije u Strumici

Braćo i sestre,

Pozdravljam vas pozdravom apostola Pavla: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! (Fil. 1,2) S velikom radošću, ali i odgovornošću započinjemo bližu pripravu razmišljanja i molitve za blagoslovljeno apostolsko putovanje pape našega Franje, koji dolazi u pastoralni pohod našoj katoličkoj zajednici u Makedoniji 7. svibnja ove godine. Svjesni smo one Isusove prispodobe iz Evanđelja o sijaču. Isus je osobno dao tumačenje te prispodobe. ( Mt. 13, 18-23.) Sijač Riječi Božje je sam Isus. Ono što je palo uz put, otima zao duh da ne povjeruje Riječi… Ono, što je palo na kamenito tlo, odmah se prihvati, oduševi, ali jer nema korijena, kada nastanu poteškoće, pokoleba se i suši. Ono koje pada u trnje su oni koji primaju Riječ, ali svakodnevne vremenite brige, zadovoljstvo bogatstva, uguše Riječ te ono ostaje bez ploda. A ono što pada na dobru zemlju su oni koji Riječ slušaju i razumiju, pa onda po njoj žive. Ono donosi obilat rod, stostruko, šezdesetostruko, tridesetostruko.

Nama je sada, braćo i sestre, u vremenu koje je pred nama, zamašan rad čistiti i pripravljati zemlju našega srca, našega života, da pastoralni posjet Svetoga Oca u našim srcima i zajednicama donese što obilatiji rod.

 Nakon apostolskih vremena ovo je prvi posjet Apostola-Petrovog nasljednika i poglavara Katoličke crkve našoj Domovini.

Nije nam poznato (nije zabilježeno) kojim putem su pojedine pape Staroga vijeka putovali u Carigrad. No, ta putovanja nisu išla k nama i nisu bila pastoralni pohod našoj Crkvi. Ovo je sada prvi takav pohod – i kako god bio kratak – on je vrlo važan da Petar naših dana i sada obilazi vjernike „da ih utvrđuje u vjeri“. To je uistinu svojevrsni Kairos – Prolazak Gospodnji, koji će riječju, primjerom i molitvom biti događaj vjere našoj pomjesnoj Crkvi. Stoga trebamo biti svjesni istine „da je važan onaj koji sije, da je važan onaj koji obrađuje, ali da je najvažniji onaj koji daje da raste, a to je Bog“. Na prvom mjestu je dakle, molitvena priprava. Molitva Duhu Svetom, zagovor Bl. Dj. Marije, naših svetih zaštitnika i napose sv. Majke Terezije, su nam pomoć da svesrdno otvaramo svoja srca svemu onomu što nam Bog namjerava darivati ovom apostolskom posjetom. Koliko je do nas, Božjom pomoću, trebali bi postati čisto tlo – obrađena njiva za prijem Riječi. Naša molitva je i za osobu Svetoga Oca. Ni malo nije lako u njegovim godinama tako dinamično, svesrdno, zauzeto biti na čelu sveopće Crkve kao ponizni pastir koji je svjestan Isusove riječi „da nije došao da mu služe nego da on služi i život svoj dade za mnoge“.

Njegov dolazak događa se u nestabilnim vremenima povijesti na uvijek ‘uzburkanom Balkanu’.

Molimo svakodnevno, da Božji Duh vodi sve ljude dobre volje u našoj zemlji bez obzira na vjersku, nacionalnu, političku pripadnost ili svjetonazor, da dožive ovaj pohod kao znak nade i doprinos miru i općemu dobru svakog građanina ove zemlje.

Neka ovaj pohod pape apostola mira među ljudima bude svima nama na poticaj i ohrabrenje, da unatoč svakoj različitosti mognemo živjeti u slozi, miru i aktivnoj suradnji za napredak naše Domovine. Sve ove velike nade, iskrene želje će se dogoditi samo onda ako to mi – vjernici – iskreno i ponizno znamo izmoliti od dobroga Boga, Oca i darovatelja svih dobara. Velika je naša osobna, ali i zajednička odgovornost za plodove ovoga pohoda. Ovdje potičem osobito naše bolesnike, patnike, nemoćne i stare. Braćo i sestre, sada je čas da se uvjerite kako vaša molitva praćena prikazivanjem vaše patnje postaje najvrjedniji doprinos i pomoć da apostolski pohod našega Svetoga Oca donese što dubljih i zrelih plodova vjere i obnove na svakom području duhovnog života. Treba vas Crkva, treba vas ovo društvo, trebaju vas vaši najmiliji, jer doprinos koji vi možete dati, ne može nitko od nas.

Braćo i sestre, kao geslo Papinoga pohoda izabrali smo rečenicu iz Evanđelja po Luki, koju je Isus izgovorio svojim učenicima: „Ne boj se, stado malo“ (Lk.12, 32.) Zašto to? Biblijska istraživanja pokazuju da je taj poticaj „Ne boj se…“ u Bibliji zapisan 365 puta. Dakle, za svaki dan nam Bog dovikuje: Ne boj se! Kada sv. Luka u svom Evanđelju donosi ove riječi, Isus govori o Božjoj Providnosti. Ohrabruje svoje učenike – prvu Crkvu, da svoje pouzdanje potpuno stavi u Boga. Da ne budu tjeskobni, zabrinuti, malovjerni kao oni koji nemaju nadu ili koji misle da samo ono ostaje ili ono vrijedi što sami čine. Ne, Bog je Otac koji se brine za sve što je stvoreno, a učenike-Crkvu šalje da navješćuje Radosnu vijest spasenja. Da posreduje ljudima spasenje. Tjeskoba, ovozemaljske brige, strah su protivnici slobode djeci Božjoj. Oslobođenje, sloboda se ne može navješćivati-posredovati ako nismo slobodni, ako smo prepuni briga i strahovanja za danas i sutra. Naša sigurnost je povjerenje u Boga „koji se brine“. Kao primjer Isus govori o „poljskim ljiljanima“, o „pticama nebeskim“, o svemu što tako savršeno živi i slavi Boga. Nas ohrabruje i pokazuje da smo daleko vrjedniji od svega što je stvoreno. Ako je tako, onda je naš strah za danas ili strah za sutra, ili pretjerana briga za ovozemaljske stvari, neutemeljen. On je onda zapreka našoj radosti u vjeri i našoj suradnji s Bogom. A što je čovjek vjernik ako ne „suradnik Božji“ u izgradnji svijeta po mjeri Božjoj za čovjeka? Ta, Bog je ljubav i nema mjesta strahu, ali je temeljni uvjet ljubavi, povjerenje! Nažalost, živimo vrijeme kada povjerenje gubi svoj iskonski smisao i radi toga se želimo obnoviti u vjeri: Biti puni pouzdanja u Božju Providnost i suradnici Božji. Želimo da naš život ne bude „besciljna jurnjava u trkalištu svijeta“ nego da živimo u miru, razumno i pošteno, svjesni da Bog i danas vodi našu povijest koja „ubrzano juri“, ali je ipak u Božjim rukama. To nam želi reći i sad poruka: Ne boj se… i to za svaki dan u godini.

Konačno, braćo i sestre, pojam „malo stado“ također ima svoju snažnu poruku. To je omiljeni proročki izraz kojim se nazivao Božji narod Staroga zavjeta. Doista, ako se malo podsjetimo na biblijsku povijest ostat ćemo iznenađeni činjenicom kako je taj – uistinu mali Narod – usred velikih i moćnih civilizacija, nosio baklju Božje objave do Isusa Krista, koji je sam konačno objavio Boga „svim narodima svijeta“. Kada se podsjetimo Kaldejske, Egipatske, Asirske, Grčke civilizacije, pa i onih s dalekog Istoka, ostaje zapanjujuća činjenica koja se može razumjeti samo iz vidika vjere, a to je vjerska snaga toga uistinu „Maloga naroda“. I još nešto. Taj „mali narod“ je u svojoj povijesti zapamtio pojam „ostatak“. Naime, kada god se je unutar zajednice pojavila opasnost otpadništva od „vjere Otaca“, Bog ih je „pohađao progonstvima“ do skoro uništenja. Onda bi taj „ostatak“ kao kvasac ili novi izdanak na starom stablu preuzeo odgovornost prenošenja Božje riječi novim generacijama. Tako je pisac Poslanice Hebrejima započeo svoj zapis: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu..“ (Heb. 1.1) Isus je u Evanđeljima o kraljevstvu Božjem govorio kao o zrnu gorušice…o kvascu…gradu na gori…o izgubljenoj drahmi, o svjetlu svijeta… Dakle ne u kategorijama ‘Velikoga’…“. Kroz povijest Novoga aaveza vidim Crkvu u mnogim primjerima kao sjeme, kvasac, zrno…Prepoznajemo da je bitna kvaliteta. Ne koliko nas ima, nego kakvi smo – volio je govoriti papa Benedikt XVI. Neka nam se ne zamjera što i mi katolici Zapadnog i Istočnog obreda u Makedoniji prepoznajemo sebe „kao malo stado“ i što bismo htjeli razumjeti Isusove riječi da su – u ovim okolnostima danas – i nama upućeni.

Ovim apostolskim pohodom pape Franje, želimo doživjeti ‘Petra naših dana, kako utvrđuje svoju braću u vjeri’.

Draga braćo i sestre, priprema je tako važna da bez nje i sam događaj može potpuno izgubiti svoj smisao, napose kao događaj vjere. Ali, uz molitvu je isto tako važno da se obnovimo u svojem razumijevanju vjere. Posebno, vjerske istine o Crkvi. Mi smo Crkva. Ta istina treba oživjeti u našoj svijesti i savjesti. Na susretima po župama i zajednicama želimo razmišljati i razgovarati o temama koje oživljuju našu pomjesnu Crkvu da mogne odgovoriti izazovima vremena u kojem živimo. Crkva je živi organizam, koji posreduje i ovoj generaciji Isusa Krista. Krist se i danas po Crkvi objavljuje jezikom i načinom na koji ga suvremeni čovjek može razumjeti. Svjedočanstvo toga bi trebao biti naš govor, naše poznavanje i svjedočenje Krista. Potrudit ćemo se više nego inače – u ovo vrijeme priprave – pripraviti „plodno tlo“ za prijem poslanja kojega nam po osobi i riječima Svetoga Oca upućuje Bog.

Molimo za darove Duha Svetoga. Molimo za snagu da svatko od nas mogne od sebe dati najviše da bismo kao zajednica još više postali Znak nade našega vremena. Molimo za organizatore, za državne voditelje i konačno, braćo i sestre molite za svoje pastire i mene koga je Bog, makar i nevrijednog, podario milošću da budem domaćin Svetom Ocu.

Neka vas sve blagoslovi Svemogući Otac + Sin + i Duh Sveti! Vaš,

+ Kiro, biskup