Pastoralni pohod nadbiskupa Bozanića Argentini i Urugvaju

Buenos Aires/Montevideo, (IKA) – Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Josip Bozanić od 1. studenoga u pastoralnom je pohodu hrvatskim vjernicima u trima zemljama Južne Amerike: Argentini, Urugvaju i Čileu.
Nadbiskup Bozanić je u Buenos Aires doputovao u petak 1. studenoga, gdje su ga dočekali hrvatski franjevci Provincije sv. Jeronima iz Zadra, župnik na argentinskoj župi Jose Ingenijeros fra Berislav Ostojić i ravnatelj za Hrvate u Argentini te voditelj Hrvatskoga vjerskoga središta sv. Nikole Tavelića u Buenos Airesu i organizator pastoralnoga pohoda nadbiskupa Bozanića Argentini, Urugvaju i Čileu fra Ivan Gavran.
“Mi u Argentini smo u ozbiljnoj krizi od prošle godine. Kriza koja je zahvatila ovu zemlju nije samo gospodarska, nego je riječ o trostrukom obliku krize: političkome, gospodarskom i socijalnom, a kad se ta tri oblika spoje u jedno, onda je to sveopća kriza kako ove zemlje tako i njezinih stanovnika, a Hrvati su dio ove zemlje. Upravo zbog toga možda u jednom od najtežih trenutaka Argentine smatrali smo prikladnim i potrebnim pozvati prvog pastira Crkve u Hrvatskoj, nadbiskupa Josipa Bozanića da dođe, da nas posjeti, da nas svojom nazočnošću, svojom riječju, svojom molitvom podrži i ohrabri u ovome teškom trenutku. Prijatelji, pastiri nam trebaju ne samo kad je sve normalno, nego i u trenucima kada je teško i kada je, kao što je sada u Argentini jedan teški kritični trenutak”, rekao je fra Ivan Gavran, tumačeći razloge poziva nadbiskupa Bozanića u Argentinu.

Na svetkovinu Svih svetih nadbiskup Bozanić je u Hrvatskom središtu sv. Nikole Tavelića u Buenos Airesu predvodio misno slavlje. Na početku je kazao da nosi “pozdrave iz Hrvatske, osobito pozdrave hrvatskih biskupa”, podsjetivši na nedavno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije na kojemu je biskupe upoznao sa svojim putovanjem u zemlje Južne Amerike.
To je misno slavlje, kao i cjelokupni pohod Hrvatima, nadbiskup Bozanić, kako je rekao na početku mise, stavio u kontekst povezanosti iseljenih Hrvata sa svima onima s kojima su oni povezani u njihovim novim domovinama, kao i s onima s kojima su povezani u svojoj izvornoj, matičnoj domovini. Svetkovina Svih svetih i Dušni dan, šire taj horizont naše povezanost, čak i s onima koji su s one strane smrti, ali su po životu u Isusu Kristu povezani sa svima nama, rekao nadbiskup Bozanić te posebno pozvao na molitvu za sve pokojne Hrvate na tom južnoameričkom kontinentu, kao i u cijelome svijetu.
Drugoga dana boravka u Argentini, 2. studenoga, predsjednik HBK susreo se s petnaestak hrvatskih svećenika i redovnicama koji djeluju u toj zemlji. Nadbiskup Bozanić upoznao ih je sa životom Crkve u Hrvatskoj, posebice s obzirom na predstojeće proglašenje blaženima Ivana Merza i s. Marije od Propetog Petković, čije sestre Kćeri milosrđa djeluju u Argentini, te o mogućnostima trećeg dolaska Svetoga Oca u Hrvatsku, koji bi bio “znakovit ne samo u crkvenome, nego i u širem društvenom kontekstu”. S obzirom na s. Mariju od Propetoga Petković, nadbiskup Bozanić je podsjetio da će ona biti prva Hrvatica proglašena blaženom, i to ona koja je utemeljila družbu u Hrvatskoj, ali je zakoračila i u Argentinu i tu produžila život svoje družbe, čime je stvoreno zajedništvo s tim kontinentom.
Tijekom poslijepodneva, na jednom od većih groblja “Olivos”, nadbiskup Bozanić je kod središnjega križa predvodio službu čitanja i molitvu odrješenja za pokojne članove hrvatskih zajednica u Buenos Airesu. Nakon molitve krunice i čitanja, nadbiskup je između ostaloga, pozivajući na vjeru u uskrsnuće, rekao: “Ako želimo proučavati povijest Hrvata u Argentini, u ovome velikom gradu, onda trebamo doći i na ovo groblje i odavde početi studirati ono što su naši živjeli i doživjeli u ovoj novoj zemlji, na ovome kontinentu. Ovo groblje, kao i sva druga groblja, zapravo su knjiga povijesti. Dok čovjek prolazi grobljem, dok gleda križeve i čita imena zapisana na križevima, ulazi u jednu povijest, povijest čovjeka, povijest ljudi koja je označena križem”.
Molitvi na groblju priključili su se i dr. Dinko Krpan, profesor istočnoga bogoslovlja na više teoloških učilišta, te Giordano Belanich, koordinator hrvatske pastve u nadbiskupiji Newark u američkoj državi New Jersey. Na groblju “Olivos”, pokopano je, prema riječima fra Ivana, više tisuća Hrvata. Nakon toga se hrvatska zajednica okupila u središtu sv. Nikole Tavelića, gdje je nadbiskup Bozanić predvodio misno slavlje i propovijedao.

U nedjelju 3. studenoga zagrebački je nadbiskup u pratnji fra Ivana Gavrana i vlč. Belanicha brodom stigao u Montevideo u Urugvaju. U luci su ga dočekali predstavnici urugvajskih Hrvata na čelu s predsjednikom Hrvatskoga doma Fedorom Jaugustom. Bio je to prvi službeni dolazak nekoga hrvatskog nadbiskupa u Montevideo, a zasigurno i u cijeli Urugvaj, te je taj događaj nazvan povijesnim. U Montevideu je zagrebački nadbiskup predvodio misno slavlje, kojemu se priključio i Isidoro Sirotić, umirovljeni svećenik nadbiskupije Montevideo, čiji su roditelji u Urugvaj doselili iz Istre, a drugo je čitanje čitala redovnica hrvatskoga podrijetla, s. Emilia Soldo, članica sestara kapucinki.
“Ova misa je znak naše povezanosti. Ona nas na neki način vodi daleko unatrag, na korijene, u stari kraj, odakle ste došli ili vi, ili vaši očevi, majke, bake i djedovi. Ova misa je u isto vrijeme znak kako je Bog onaj koji nas povezuje. Došli smo na misu koja se služi po čitavom svijetu, ali ova danas u Montevideu, u Urugvaju, slavit će se na hrvatskom jeziku, na jeziku vaših pradjedova, na jeziku na kojem se slavi misa u našoj domovini Hrvatskoj”, rekao je na početku misnoga slavlja nadbiskup Bozanić, kojemu je dobrodošlicu na španjolskom jeziku izrekao animator slavlja Luis Pehar. Čitanja su, kao i misne popijevke, koje je na gitari predvodio potpredsjednik Hrvatskoga doma dr. Eduardo Antonich, bile na španjolskom jeziku.
Na vrlo jednostavni i razumljiv način, a tako blizu srca, kako je propovijed ocijenio jedan od nazočnih urugvajskih Hrvata, nadbiskup Bozanić protumačio je vrijednosti koje ljudi ponesu iz svoga obiteljskog doma i koje ostaju cijeloga života, poput molitve Očenaša, koja je puna osjećaja, spomena, uspomena na sve one koji su nas učili moliti i s kojima smo zajedno molili Očenaš. “Vama to govorim na hrvatskom jeziku. Budite uvijek blizu Boga, budite ljudi koji mole onako kako su nas učili naši stari, jer je to jedini način da čovjek ostane miran i da već ovdje na zemlji postigne pravu sreću i radost života”, rekao je nadbiskup, pozvavši na zajedničku obiteljsku molitvu s djecom i unucima, jer “to je sveti zavjet našega krštenja, naše vjernosti Bogu, Crkvi katoličkoj, vjernosti Majci Božjoj i vjernosti svojim korijenima”. Samo onaj čovjek koji znade otkuda dolazi i kamo ide, siguran je čovjek, zaključio je nadbiskup, pozvavši Hrvate u Urugvaju da tu istinu svoga života, svoje prošlosti, svoje povijesti prenose i na nova pokoljenja koja ondje rastu.
Nakon zajedničkoga objeda u Hrvatskome domu, nadbiskup je kod “Hrvatskoga panteona” na gradskom groblju “Norte”, u kojemu su pokopani brojni urugvajski Hrvati, većinom doseljeni sa srednjeg Jadrana i otoka, predvodio molitvu za pokojne.

U ponedjeljak 4. studenoga on se u pratnji vodstva Hrvatskoga doma, predsjednika Jagusta i potpredsjednika Antonicha, susreo s nadbiskupom Montevidea Nicolasom Contugnom. Sugovornici su izmijenili iskustva iz života dviju Crkava u dvjema različitim državama i kontinentima, ali se pokazalo kako su mnoga nastojanja i problemi dosta slični u odnosu Crkve i države, posebice na području zakonodavstva.
U poslijepodnevnim satima na Urugvajskome katoličkom sveučilištu nadbiskup se susreo s vodstvom te visoke znanstvene ustanove. Posljednjih desetak godina u Urugvaju djeluje i katoličko sveučilište koje je, kako je rekao rektor Carlos Enrique Vasquez Posada, izvanredno mjesto susreta vjere, kulture i znanosti. Pozdravljajući nadbiskupa Bozanića, dr. Posada je istaknuo živu vjeru hrvatskoga naroda, ocrtavši lik kardinala Alojzija Stepinca te podsjetivši na njegovo proglašenje blaženim u Mariji Bistrici 1998. godine. Podsjetivši na pojedine povijesne trenutke iz života Crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga naroda, kao i na sadašnje vrijeme tranzicije na gospodarskome, političkom i kulturnom području u Hrvatskoj, nadbiskup Bozanić istaknuo je da tko ulaže u mlade ulaže u budućnost, zaželjevši im puno uspjeha na putu istine i dijaloga. Nadbiskup Bozanić darovao je rektoru Posadi medalju bl. Stepinca, a dr. Posada nadbiskupu sveučilišnu medalju.
Prvi hrvatski doseljenici u Urugvaju spominju se u drugoj polovici 18. stoljeća. Bili su to hrvatski pomorci koji su napuštali mletačke i španjolske brodove i ostajali u tim krajevima. Najstarije svjedočanstvo o tomu je oporuka Šimuna Matulića, iz Postira na otoku Braču, iz godine 1790. u kojoj navodi imena hrvatskih ljudi koje je odredio da vode brigu o njegovim imanjima. Prvi zapaženiji Hrvat u Urugvaju bio je pomorac Filip Lukšić, iz Sutivana na otoku Braču, koji je postao brodovlasnikom. Značajnija skupina doseljenika iz Hrvatske došla je između 1924. i 1936. godine, koja se većinom nastanila u Montevideu. Došli su s područja od Splita do Dubrovnika, Hercegovine i Imotskoga, te s otoka sjevernoga Jadrana. Većinom su radili u industriji, javnim službama i trgovini te školovali svoju djecu koja su danas zauzela značajne pozicije u urugvajskom društvu kao ekonomisti, odvjetnici, inženjeri i arhitekti. Posljednji doseljenici stigli su oko 1961. godine, pozvani od svojih rođaka koji su već živjeli u Urugvaju.
U Montevideu je Hrvatski dom izgrađen 1928. godine i Hrvati su ga sačuvali sve do danas. Broj Hrvata u Urugvaju se smanjio s otprilike 4.000, polovicom prošloga stoljeća, na oko 1.000 danas. Od toga broja, kontakte s hrvatskom zajednicom održava oko 500, a svi koji nose prezimena s hrvatskih korijenom veoma su ponosni na te svoje korijene.
U Urugvaju su nekada djelovale hrvatske sestre milosrdnice, koje su u Montevideu imale sanatorij za liječenje oboljelih na živce te institut “San Vincente” kao internat i zabavište. U Miguesu su imale školu “San Jose”, koju su otvorile 1955. I Kćeri milosrđa su u mjestu La Paloma imale kuću s ambulantom i školom. Danas od toga više ništa ne postoji. Posljednjih tridesetak godina u Urugvaju nema ni hrvatskoga svećenika, a posljednji kojeg se sjećaju bio je franjevac Bonifacije Šipić.