Predvoditelj euharistijskog slavlja u samostanskom dvorištu uz svetište je bio don Tonći Prižmić, župnik s Lastova, u zajedništvu s don Robertom Jugovićem, župnikom Župe sv. Ivana Krstitelja u Županji, dok je don Željko Kovačević, župnika Župe Svih svetih u Blatu bio na raspolaganju za sakrament pomirenja.

Don Tonći je u propovijedi rekao: »Oluje se događaju često u raznim dijelovima svijeta. Neke prođu a da mi nismo ni vidjeli, da mi nismo ni znali. Neke dođu, budu blage i nekako prođu a neke nas pogode, zadese i dobro ih zapamtimo. U takvoj oluji našli su se i Isusovi učenici nakon boravka u Kafarnaumu. Isus s učenicima kreće na drugu stranu obale. Dok su plovili Krist je zaspao. Čak i kad ih je ulovila oluja on je spavao. Učenici su se preStrašili da će se potopiti, a Isus je i dalje bio u snu. Kad su ga probudili rekao im je da su malovjerni jer su se prepali malo mora i vjetra. Nakon toga priprijeti vjetrovima i moru da se smire. Na te njegove riječi sve je utihnulo a učenici su ostali u čudu kako mu se vjetar i more pokoravaju. Nerijetko i mi sami naiđemo na neke oluje u našem životu, bolje rečeno nemile događaje koji nas potresu i zapitamo se gdje je Bog u svemu tome? Je li možda zaspao? Vjerujem da Bog, ako ponekad i spava, sanja o čovjeku. Jer ipak mi smo njegova najveća i najljepša kreacija koju on toliko voli da je dao svog Sina jedinorođenca da dođe na zemlju podnese muku i umre za nas i naše otkupljenje.

Iako nam se čini da Bog u nekim nedaćama našeg života spava, da nas je zaboravio, za pitajmo se u koliko trenutaka našega života smo mi ‘spavali’ dok nam je Bog pružao ruku i trudio se oko nas. On neće od nas odustati. Prije ćemo mi odustati od Boga. Jer nekad je lakše Boga zaboraviti, posebice dok činimo grijeh i loše stvari. Dok krademo, ogovaramo, lažemo ili činimo neko drugo zlo, na Boga ne mislimo. Ali kad nas zaboli i kad nam krene loše, e onda ćemo vrlo lako i vrlo brzo reći ‘Bože što sam ti ja skrivio/skrivila? puno puta mi zaboravljamo da su neke stvari koje nam se događaju u životu posljedica naših odluka. Bog nam je dao slobodu djece Božje. U toj slobodi mi sami sebe nekada dovedemo u oluje života i onda dozivamo Boga u pomoć. On će nam zasigurno pomoći, ali očekuje ponekad i od nas da se malo potrudimo, jer On nas voli i ljubi, neće nas ostaviti na cjedilu. Prije će nas čovjek izdati nego li Bog.

Nekada će nam Bog pomoći na toliko čudesan način da ćemo reći da je to stvarno bilo Božje djelo, poput Isusa koji je zaprijetio vjetru i moru. Međutim, ponekad će nam Bog pomoći okolnim putem. Postavit će prave ljude na pravo mjesto i stvari će se ‘savršeno poslužiti’ I sve će se riješiti jer Bog ne pati od našeg priznanja. On će iz ljubavi prema nama učiniti da sve bude dobro ako je to nama u korist, ali neće tražiti zasluge za to. On ne treba naša priznanja i odobravanja. On što čini, čini iz ljubavi prema čovjeku.

U životopisu blažene Marije pronalazimo da je jednom bilo veliko nevrijeme na putu od Babine do Blata i da su se muškarci koji su trebali veslati prepali. Kada ih je napokon okuražila da krenu na izlasku iz vale je blagoslovila more i more se smirilo. Mogu samo zamisliti čuđenje tih ljudi koji su bili na tom brodu. Mislim da im je bilo jasno da imaju posla s velikom i svetom ženom. Jer doista je u svom životu ispunila Isusove riječi da ćemo s vjerom moći premještati brda. Život blažene Marije je neodoljivo bio vezan uz more i lađe, brodove na kojima je svašta doživjela i kojima je prešla ogroman put. Zanimljivo mi je bilo pročitati da je na jednom svom putovanju u Južnu Ameriku, ako se ne varam, na nedjeljnoj svetoj misi bilo svega pet do deset ljudi, a na brodu je bila masa naroda. Blažena Marija je zapisala kako je to žalosno vidjeti da ljudi i pored prilike da budu na Svetoj misi razonodu nalaze u drugim stvarima. Nažalost, ni danas nije situacija bolja. Ako iskreno pogledamo, osim uz njezin život lađa je vezana i uz život mons. Josipa Marčetića, dubrovačkog biskupa oca Družbe Kćeri Milosrđa. I to od malih nogu, pošto se i on rodio na otoku i to otoku Ugljanu mjesto Preko pokraj Zadra. Pa i u njegovom biskupskom grbu stajala je lađa. Kada se slavilo 25 godina biskupske službe ovog velikog dubrovačkog biskupa godine 1919. otac Petar Vlašić izrekao je sljedeće riječi: ‘Postavio je ladicu svoje biskupije, gdje se bori s bjesnim valovima a to gledamo i motrimo u teškoćama koje nas pritišću. U materijalnoj i moralnoj borbi te valove može umiriti onaj koji je na Genetskom jezeru naredio vjetru i moru da ga slušaju. I uistinu, vodeći se Onim koji je na genetskom jezeru utišao more, blažena Marija se dala voditi od Boga i osnovala je Družbu Kćeri Milosrđa. Pokrenula je novu lađu u more Crkve. Za kapetana je postavila Isusa a prvi časnici bili su ona i biskup Marčetić.

No vratimo se malo na Evanđelje. Čuli smo da su se učenici začudili i pitali: ‘tko li je ovaj kad mu se i more i vjetar pokoravaju?’ Učenici iako imaju Isusa pored sebe ne shvaćaju tko je on. Ne vide da je on Bog, onaj koga su čekali i onaj koji je bio preko proroka najavljivan. Učenici, budimo iskreni, sumnjaju ali to nije uvijek loše. Za vrijeme bogoslovije i studija teologije, jednom mjesečno, mi bogoslovi išli smo u marijansko svetište Vepric pokraj Makarske, gdje bi imali duhovnu obnovu. I tako jednom prilikom jedan svećenik govorio je nama bogoslovima o sumnji u naš poziv. Čitavo njegovo predavanje od 45 minuta mi smo saželi u jednu rečenicu da nema sumnje bilo bi sumnjivo.

Istu ovu rečenicu možemo primijeniti i na pitanje naše vjere. Reći sljedeće: da nema sumnje u našu vjeru ne bi bilo dobro jer sumnja nas tjera na preispitivanje naše vjere, sumnja nas potiče da se raspitamo o tome što vjerujemo i u koga mi to vjerujemo. Ona nas tjera da učimo o svojoj vjeri. Na kraju krajeva, zašto bismo slijepo vjerovali. Bog nam je dao razum da se njime služimo a mi taj razum ponekad postavimo sa strane i ne koristimo ga. Sumnja nije nešto katastrofalno, ona ne znači da smo mi izgubili vjeru u Boga. Ona samo znači da mislimo, da razmišljamo, da razmatramo. Jedan je teolog rekao da postoji razlika između vjere i religije. Vjera polazi od Boga prema čovjeku a religija od čovjeka prema Bogu. U vjeri Bog pruža ruku čovjeku i otkriva mu se, a u religiji čovjek pokušava svojim razumom dohvatiti Boga. Naša katolička vjera nastala je kad nam je Isus prije dvije tisuće godina, iz ljubavi pružio ruku sa Križa. Prihvatimo tu ruku kao ruku spasa iz svake oluje našega života. Probudimo se napokon iz sna pratimo uzor blažene Marije i biskupa Marićelića i postavimo Isusa za kapetana našega života. Tada će naša lađa s mirom za ploviti prema onoj vječnosti vječno i Luci gdje će nas blažena Marija dočekati sa Isusom i izborom svetih tako neka bude.«

Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim moćima u svetište i blagoslovom, te osobnim čašćenjem moći.

Po završetku euharistijskog slavlja Ante Čaljkušić, predsjednik udruge »Hrvatska za Život« i inicijative »40 dana za život – Hrvatska«, govorio je o djelovanju i važnosti te udruge, te predstavio knjigu, Zvrk u Božjim rukama.