U koncelebraciji je bio župnik Župe Svih Svetih u Blatu don Željko Kovačević.

Prije mise Otajstva svjetla krunice predmolili su časne sestre i djeca „Biseri Očeva milosrđa“. Pjevanje je vodila klapa „Kaštil“ iz Pupnata.

Predslavitelj je u propovijedi na temelju evanđeoskog ulomka o uzetom kojega su prijatelji donijeli pred Isusa spustivši ga kroz krov, posebno istaknuo njihovu vjeru. „Kad Gospodin liječi i tako iskaže milost onome tko je od njega traži, nakon ozdravljenja kaže: Vjera te tvoja spasila. Gospodin uslišava čin vjere, čin povjerenja onih koji u njega traže milost. U odlomku Matejeva evanđelja u središtu su prijatelji uzetoga čovjeka. Marko kaže da su ga nosila četvorica i vidjevši mnoštvo koje je okružilo Isusa, nisu odustali nego su razmaknuli krovni pokrov i kroz otvor ga na konopcima spustili pred Isusa. Vidjevši njihovu vjeru, Isus ga ozdravlja. Isus nagrađuje vjeru njih koji mu donose prijatelja da ga ozdravi. Čudesno je to s vjerom. Nema vjere bez drugog čovjeka, iako nam je vjera dana po krštenju“, kazao je don Parlov.

„Vjera je dar od Boga i po tom daru vjere imamo uvid u ono što Bog misli o svijetu i o čovjeku. Iako je vjera Božji dar, ipak smo je primili preko drugih ljudi – od roditelja, od svećenika, od Crkve. Uvijek je vjera posredovana, darovana, preko drugoga je došla u život svakoga od nas. Da, dragi Bog je dao vjeru, ali preko ljudi, preko drugoga. Stoga vjera ne može biti nešto privatno. Vjera se uvijek odnosi na zajednicu, javnost, javno svjedočenje. I Gospodin nas poziva da svjedočimo svoju vjeru, da je hrabro svjedočimo. Isus govori svojim učenicima: Vi ćete mi biti svjedoci. A govori to danas i nama“, poručio je propovjednik.

„Vjera je pokretala Mariju Petković da se još kao djevojka posveti odgoju siromašne djece u Blatu i Babini. Potom, nakon završetka Prvog svjetskog rata, vjera je kao utemeljiteljicu Družbe Kćeri Milosrđa motivira da ide prikupljati pomoć po Slavoniji i Vojvodini. Potom 1935. godine prihvaća poziv naših misionara iz Argentine i već sljedeće godine šalje prvu skupinu sestara, a za četiri godine i sama ih slijedi, jer je vjera potiče da iziđe iz Europe, tadašnje države, svoga otoka Korčule i rodnoga Blata da ide služiti siromasima dalekih krajeva. Iz njezinih se spisa iščitava ta duboka motivacija: da im prenese vjeru, da im svjedoči vjeru i da se po njezinoj vjeri u Boga u srcima tih siromaha i bolesnih upali njihova vjera u Krista. Ona to kaže sestrama: Kad činiš dijela ljubavi, kad daješ čašu vode, kad pružaš neki oblik njege, uvijek govori o Bogu i zapali vjeru u srcima“, dodao je.

„Marija Propetoga je kao djevojčica od četrnaest godina, obasjana Duhom Svetim, shvatila da nas Bog iz ljubavi poziva u ovaj život, ali ne samo za ovaj zemaljski život nego za vječnost. Poziva nas za sebe. Vjera joj otkriva što Bog očekuje od nje. Ovdje u ovom zemaljskom životu imamo predokus, prvine, sjeme onoga vječnoga života. Živa vjera je obilježila život Marije Propetoga, jer joj nije bilo lako živjeti svoje poslanje. Puno je poteškoća bilo na tom putu, ali je uvijek prednjačila vjera, povjerenje u Gospodina da je on uvijek s njom. Kad smo zdravi, mladi, kad je sve po planu, ako smo vjerski odgojeni, reći ćemo: Dragi Bože, hvala ti na tome, hvala ti na blagoslovu meni i mojoj obitelji. A kad krene ukrivo, što onda? I Mariji Propetoga je krenulo ukrivo: moždani udar, oduzeta lijeva strana tijela, ne može pisati. Kad ne može, tada blista njezina vjera, tada shvaća: Ne ja, nego Isus – ja ne mogu, ali on može“ istaknuo je don Parlov.

„U nje je bila tjelesna slabost, a u nas je možda moralna, duhovna slabost. Upravo nam takva slabost otkriva naše granice i kako u slabostima i u ograničenjima možemo biti više Božji nego kada smo zdravi, sposobni i puni sebe. Slabosti otkrivaju naše granice prema dragom Bogu. Tada križevi, koji mogu biti naše slabosti, postaju izvori Božjega blagoslova, naša snaga u duhovnom životu. Nećemo pasti ondje gdje mislimo da smo slabi, nego ondje gdje mislimo da smo jaki, jer se tu ne čuvamo. Sklon si možda alkoholu, čuvaš se, nećeš se opiti, ali ne vidiš svoju agresiju, svoju nasilnu narav po kojoj možda triput više griješiš prema svojoj ženi i djeci, nego kad si se malo opio. Ili možda ne vidiš svoju oholost. Ako si žena, pametna, učena, pa se čuvaš grijeha i govoriš da nećeš sagriješiti svojim jezikom nego ćeš mu staviti granicu. Dobro, nećeš ogovarati, ali to što se oholo i umišljeno držiš iznad drugih, to ti ne smeta, to uopće ne vidiš, o tomu i ne razmišljaš. Grijesi duha su puno teži od tjelesnih grijeha. Grijesi tijela su plodovi naših slabosti, a grijesi duha mogu biti u korijenu i nešto đavolsko jer nas može odvojiti od dragoga Boga. Tu nam današnje evanđelje daje veliko ohrabrenje. Kaže Gospodin: Otpuštaju ti se grijesi. Gospodin nas čini slobodnima. Grijeh nas sapinje, a sloboda od grijeha uvodi nas i u tjelesno ozdravljenje“, napomenuo je.

„U našim životima može biti puno toga što nas sputava i veže, a da toga nismo ni svjesni: možda naš temperament, neke rane iz djetinjstva, nasilan otac, majka koja nije vodila brigu o nama i puno drugoga. To smo ponijeli u svoj život i to nesvjesno prenosimo u svoju obitelj, na svoju djecu i u druge odnose. Isus nam kaže da to ne mora tako biti, jer on nas oslobađa, ali ga moramo zazvati svojom vjerom, kao oni prijatelji uzetoga. Treba doći pred Isusa, imati vjere da nas on može osloboditi, da je moguće da nam naše slabosti postanu izvori blagoslova – ne prokletstva nego blagoslova. Kaže sv. Pavao da je triput molio Gospodina da mu makne trn iz tijela, a Gospodin mu je odgovorio: »Pavle, dosta ti je moja milost jer se snaga u slabosti usavršava.« Priznati slabosti, a ne skrivati ih. Ako ne možemo promijeniti svoju slabost, valja nam pomiriti se s njome. Ona nam može postati blagoslov, u poniznosti srca, na koljenima pred Gospodinom. Nema života bez križa. Neka vas dragi Bog po zagovoru naše bl. Marije Propetoga blagoslovi da otkrivate Kristovu prisutnost i snagu za kršćansko življenje“, protumačio je propovjednik.

Euharistijsko slavlje završilo je procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom te osobnim čašćenjem.

U samostanskom dvorištu uz svetište predstavljene su dvije nove knjige iz duhovne ostavštine bl. Marije Propetoga u izdanju Družbe Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje, Hrvatske provincije Krista Kralja.

Knjigu „Snaga iskušenja“ predstavio je njezin priređivač profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. sc. Mladen Parlov.

Knjigu „Milim sestrama. Pouke 1936.-1939.“ koju je priredio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. sc. Ivan Bodrožić, predstavila je docentica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Katica Knezović, koja je obje knjige i lektorirala. Ta je knjiga drugi svezak u biblioteci „Misericordia“ čija je urednica voditeljica izdavaštva u Družbi Kćeri Milosrđa s. M. Emila Barbarić, a obje je knjige popratila predgovorom, uz predgovore prireditelja.

Program promocije knjiga moderirala je Ivana Anić, a pjevanje je vodio župni zbor mladih „Stope“.