Program je počeo u crkvi Sv. Franje na Kladi misnim slavljem koje je prevodio don Mato Brečić. U koncelebraciji bio je župnik fra Ante Bilokapić, a pjevao je zbor pod ravnanjem s. Dulceline Plavše.

„Isus je došao u liku Djeteta da bismo ga mogli voljeti, zagrliti, da se ne bojimo, nego da mu s lakoćom pristupimo u našem životu. Sve u životu moramo činiti tako da budemo kao malena djeca, jer onda smo siromašci Božji, jednostavni i ponizni, koji se u svemu i u svakom trenutku oslanjaju na svog Gospodina kao i naš dragi i veliki sv. Franjo. Zato, utječimo se Djetetu Isusu kojega je toliko štovala sv. Terezija od Djeteta Isusa, naše sestre Služavke Malog Isusa, kojeg su zapravo štovali svi sveci Božji, jer su shvatili da bez Njegove pomoći neće ići naprijed. Molimo mu se – da učini naša srca po srcu njegovu, da nas učini malenima da kročimo u poniznosti – tad će nam dati sve ono što od njega tražimo“, potaknuo je vlč. Brečić.

Isus ne ulazi u naš život nasilno, On poštuje našu slobodu, jer nas voli, zaključio je vlč. Brečić homiliju, pri čemu je upozorio na takozvanu duhovnu oholost – otvrdnuće srca – grijeh protiv Duha Svetoga.

Nakon misnog slavlja u samostanskoj kapeli Svete Obitelji održan je prigodni program u kojem su povijest djelovanja Družbe sestara u Metkoviću predstavile s. Jelena Marević i s. Martina Grmoja koja je zajedno sa s. Manetom Mijoč pripremila predavanje. Na početku programa okupljene su pozdravile provincijalka s. Terezija Pervan i s. Mila Deak, a zbor sestara otpjevao je nekoliko pjesama među kojima „Tebe tražim“ i „Kristov put“.

Povijest samostana u Metkoviću počeo je posjetom utemeljitelja Družbe SSMI, prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera 8 .prosinca 1904. godine koji je po povratku iz Boke Kotarske za Sarajevo svratio u Metković i slavio misu u crkvi Sv. Ilije. Tadašnji župnik fra Ivan Ivanda i vjernici molili su Stadlera da pošalje sestre i u Metković da pomognu u odgajanju djece i mladeži te skrbi za potrebne i nemoćne. Te zamisli ostvarile su se 1. svibnja 1912. kada su došle prve sestre u Metković – s. Krescencija Zweifelhofer , s. Koncepta Andrysžak, s. Skolastika Dodić, s. Devota Mamić i kandidatica Lucija Živković.

U njihovu životu i djelovanju u Metkoviću nastavljaju se Stadlerove svete zamisli, nadahnuća i htijenja – Biti Božje, i s Božjom pomoću na pomoć narodu, osobito rubnima, kako starijima, tako malenima i mladima. Po dolasku, otvaraju zabavište za djecu, daju pouke djeci i mladima njemačkog jezika, te glasovira, vode crkveno pjevanje, pospremaju crkvu, daju pouke djevojkama iz ručnog rada, vezenja, krojenja i šivanja, a potom su otvorile i domaćinsku školu. Prva predstojnica samostana s. Krescencija svjedoči i zapisuje kako je narod sestre volio i pomagao odmah od početka.

Zabavište, koje je tada bilo jedino u Gradu, vodile su s. Vicencija Lukas, potom s. Lujza Barać, s. Maksimilijana Petrić i s. Pacijencija Crljen.

Od siječnja 1928. do 1945. zabavište vodi s. Ludovika Lužovec, a jedan od polaznika u to vrijeme bio je i mons. Fabijan Veraja. Zbog skučenosti prostora 1927. sestre su podigle veliku zgradu u kojoj je Općina na drugom katu smjestila Građansku školu. U zabavištu je tada bilo 80 djece. Dolaskom rata sa svim nedaćama i stradanjima između ostalih, 1945. bio je zabranjen rad zabavišta sa svim popratnim djelatnostima koje su sestre poučavale djecu i mlade.

Od 1971. sestre uz predstojnicu s. Marcelinu Lovrić primaju djecu u svom samostanu na čuvanje. Devedesetih godina u Dječjem vrtiću bilo je 30-ak djece s kojima su radile s. Magdalis Krnjača i s. Pavlinka Matić.

Obzirom da je postojala opasnost od nacionalizacije samostanskog zemljišta uz sam samostan Svete Obitelji predstojnica s. Pankracija Vidović koja je tu dužnost obavljala od 1982. do 1988.molila je i razmišljala zajedno sa sestrama o izgradnji novog samostana kojega će uklopiti u već postojeći. Mons. Veraja preko s. Dominike Vidović koja je s njim bila u Domu u Grottaferrati, doznavši za njihov plan, pokrenuo je akciju za financiranje izgradnje, tako da je novi samostan svečano otvorio i blagoslovio 1. travnja 1989. splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić. U samostanu su sestre odmah otvorile prostor za smještaj nekoliko starih i nemoćnih gospođa, a osim za potrebe sestara samostan je otvoren i za duhovne potrebe vjernika.

Dolaskom demokratskih promjena došlo je do veće povezanosti i suradnje gradskih i vrtića koje drže redovnice. Tako početkom školske 2003./2004.g. Dječji vrtić „Mali Isus“ djeluje kao podružnica, a pomaže ga i Grad. S velikom ljubavlju i pedagoškim znanjem u vrtiću rade s. Marina Žuljević, s. Martina Grmoja, s. Marta Kegalj, s. Marina Mužinić, s. Valencija Gabrić, s. Magdalis Krnjača i s. Lucija Jaganjac.

Živom vjerom i požrtvovnim ljubavlju sestre pomažu ljudima u nevolji, a svoj rad utkale su i u novu župu sv. Nikole biskupa, koja ove godine proslavlja 50. obljetnicu postojanja. Kroz 107 godina njihovog djelovanja u župi je revnovalo 19 župnika s pomoćnicima.

Sestre su po dolasku preuzele i crkveno sviranje te glazbeno podučavale i odgajale djecu koja su imala izrazite glazbene sposobnosti, poput Bože Petrova i Matiše Rajčića. S. Dulcelina osobito se zalagala za njegovanje liturgijskog pjevanja korizmenih pučkih napjeva, te je 1991. objavila kasetu pod naslovom „Prosti Gospodine, puku svome prosti“. Sestre, njih 17, osim glazbom, više tisuća djece poučavale su i vjeronauk, a dolaskom demokratskih promjena, vjeronauk predaju i u metkovskim osnovnim školama.

Sestre su se u suradnji sa župnicima i djecom, osobito početkom djelovanja u Metkoviću, angažirale u pomoći misijama, napose Metkovca misionara sluge Božjega o. Ante Gabrića. Vjernici sa svojim nakanama preporučuju im se u molitvi, a uvijek, unutar samostana bilo je sestara koje su živjele apostolat molitve i žrtve i tako bile molitveni stup župe sv. Ilije.

Sestre su s ljubavlju pomagale u pripremi za slavlje mladih misa – od mlade mise fra Nikole Gabrića 4. ožujka 1934., mlade mise don Mirke Talajića koji ju je slavio na staroslavenskom jeziku 14. kolovoza 1938., oproštaja mladog bogoslova o. Ante Gabrića u Indiju 9. listopada 1938., mladih misa don Josipa Bebića, fra Srećka Vekića, fra Josipa Bebića, fra Nikole Glavinića, fra Blaža Toplaka, fra Branke Brnasa, fra Domagoja Volarevića, fra Josipa Repeše, don Mate Brečića te u pripremi slavlja mlade mise fra Ante Crnčevića i fra Perice Maslaća u crkvi Sv. Franje na Kladi.

Kreposni život sestara u Metkoviću privlačio je mlade djevojke neretvanskog kraja. Primjer dolaska u Družbu je s. Matija s. Tekla Vrnoga iz Vidonja koja je položila redovničke zavjete 6. siječnja 1918. Potaknute primjerom kreposnog i radosnog življenja redovništva slijedile su je druge djevojke iz rodnih Vidonja i neretvanske doline – njih 70. Za redovnički život odlučilo se nekoliko djevojka koje su bile članice mješovitog i dječjeg zbora župe – s. Magda Borovac, s. Julijana Jerković i s. Jelena Marević, a neke su pošle u druge redovničke zajednice.

U novije vrijeme uz suglasnost metkovskih župnika, sestre zauzeto rade s vanjskim suradnicima Prijateljima Malog Isusa i uvode ih u intenzivniji duhovni život, kako bi bili zdrav i prepoznatljiv evanđeoski kvasac za svoju obitelj, župnu zajednicu, grad i domovinu.

Od 70 sestara, živućih je 41. Od dolaska, u metkovskom samostanu umrlo je 14 sestara.