Petsto godina crkve Svetog Križa na Krapnju

Među desetka svećenika u suslavlju su bili provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Tomislav Šanko i  župnik župe Krapanj –  Brodarica fra Ivan Lelas.

U propovijedi je biskup Rogić rekao kako po drvu križa, kad je ljudskim očima Isus na križu izgledao posve nemoćan, Bog je pokazao svoju svemoć jer je od križa, koji je bio znak sramote, osude i najstrašnije smrti, učinio novi znak, znak ljubavi i spasenja. Od simbola najveće sramote i strahote Bog čini simbol ljubavi. Žrtvu pretvara u blagoslov. Očitovala se mudrost Božja i posvjedočila nam da naše misli nisu Božje misli, da naša shvaćanja nisu jednaka Božanskim, jer Bog i od sramote može učiniti svoju slavu, i od smrti učiniti život, od izgubljenoga učiniti spašeno. Bog ne može biti pobijeđen, ničim, pa ni ljudskim grijehom, istaknuo je biskup Rogić.

Potom je ukazao na neke detalje iz povijesti samostana i crkve u Krapnju. Samostan je građen za braću Bosanske vikarije. Šibenski plemić Toma Jurić, potomak bribirskih Šubića, kupuje 1436. otočić od šibenskoga Kaptola s namjerom da tu sagradi kapelu. Nakon njegove smrti njegovi sinovi žele gradnju samostana za opservante, a 1436. papa Eugen IV. to dopušta. Gradnja crkve (12 x 5,82m), samostana i klaustra je završena 1523. godine.

U crkvi su bila tri oltara: veliki s oltarnom slikom sv. Jelene Križarice i sv. Franje (nepoznatog majstora), Gospin sa slikom Gospe s Isusom (Sijenska škola) i Sv. Križa s raspelom iz maslinova drveta, koje je 1523. doneseno iz Svete Zemlje (pripisuje se Jurju Petroviću, splitskom kanoniku). Crkva je posvećena 5. svibnja 1523. s naslovom Sv. Križa vjerojatno da se označi veza s matičnom Provincijom sv. Križa. Uz Malu braću nastanili su se prebjezi pred Turcima. Zbog prirasta stanovnika crkvu je 1937. župnik i gvardijan fra Vladislav Brusić produljio i proširio u romanskom stilu (32 x 8,45m).

Duhovna djelatnost braće vezana je uz stanovnike naselja na otoku koje je pripadalo župi Grebaštica. Venecija nije trpjela na svom području pripadnike drugih država pa je i braći iz krajeva pod turskom vlašću boravak na svom području zabranila, a samostan je pripao dalmatinskoj Provinciji sv. Jeronima. Braća provincije su u svemu preuzela ulogu predšasnika. Uz duhovnu asistenciju podučavali su vjernike znanjima u samostanskoj prostoriji zvanoj „skularica”. Grk fra Antun s Krete, koji je došao oko 1700., uveo je stanovnike u spužvarsku djelatnost koja će im postati jedan od glavnih izvora prihoda. Tako zbori povijest koje se s ponosom prisjećamo. Bilo je dano s Neba biti i opstati ovih 500 godina da danas možemo posvetiti novi oltar, rekao je.

Biskup je vjernicima poručio da svaki put kad dolaze u crkvu, pred oltar kojeg su posvetili, zapravo stupaju pred Gospodina koji ih čeka, koji ih voli, koji im želi pomoći, koji se za njih žrtvovao na križu, koji je slavno uskrsnuo da i njima otvori vrata neba, vrata vječnosti! Oltar je i žrtvenik za prinošenje naših molitava, oltar je sveto mjesto Kristove žrtve, oltar je i znak groba iz kojega Isus uskrišava, oltar je prijestolje Božje na zemlji. Oltar postaje znakom koji nam daje mogućnost pristupiti Bogu, osjetiti njegovu blizinu. Oltar predstavlja i žrtvenik i žrtvu – Krista Gospodina koji se na križu prinesao Bogu za nas! To su najuzvišenije tajne naše vjere, ali i izvor milosti, Božje naklonosti prema nama, Božje ljubavi za nas, naglasio je.

Svetim Bogoslužjem, za svaku vjerničku dušu ova crkva postaje mjesto susreta s Bogom. Pa čak i slučajan pogled u prolazu pored crkve ili zvuk zvona s tornja žele nas podsjetiti da nam Bog nudi svoju blizinu, da nas zove k sebi. Možemo mu pristupiti, možemo se ovdje u crkvi s njime naći, sve mu reći, za sve ga moliti, srce mu otvoriti. Možemo baš ovdje u zajedništvu mise slušati njegovu Riječ, vidjeti jasne životne putokaze i dobiti svaku utjehu. Božja nazočnost, Božja ljubav, žrtva Sina Božjega i slavno uskrsnuće, život zauvijek s Bogom u vječnosti – to nam znači crkva – to nam znači oltar – da je Bog, po svom obećanju s nama do svršetka svijeta – da radost Gospodnja bude i naša jakost, poručio je biskup Rogić.

Na kraju slavlja vjernicima se obratio  provincijal Franjevačke provincije Sv. Jeronima fra Tomislav Šanko. Ova crkva predstavlja simbol ljubavi, nade i vjere. Crkva je mjesto gdje se Bog spušta čovjeku, a čovjek se uzdiže Bogu. Ona je mjesto susreta čovjeka i Boga. Izrazio je nadu na će franjevci još dugo ostati na otoku Krapnju i Brodarici. Potom je riječi zahvale uputio i župnik fra Ivan Lelas. Zahvalio je biskupu i provincijalu te vjernicima i svima koji su doprinijeli proslavi velike obljetnice.