Pismo predsjednika RH Stjepana Mesića banjolučkom biskupu Franji Komarici

Vrlo poštovani gospodine biskupe,
Vaše otvoreno pismo, potaknuto brojnim problemima s kojima se suočava hrvatska zajednica u BiH, a poglavito u Republici Srpskoj, adresirali ste, uz ostale, i na mene. Dozvolite mi da Vam odgovorim, ne samo zato što ste se i meni obratili, već u prvom redu stoga što dijelim Vašu zabrinutost i što iskreno nastojim, u sklopu svojih ustavnih ovlaštenja, pridonijeti poboljšanju prilika u kojima žive Hrvati u BiH, kao i povratku izbjeglih i prognanih Hrvata u mjesta u kojima su živjeli.
Vjerujem, g. biskupe, da ćete se složiti sa mnom da je u Daytonski sporazum bio tek prvi, doduše nezaobilazni, korak prema vraćanju života u BiH u normalu. Kao što običavam reći, Daytonski je sporazum prekinuo rat, a sada tek treba graditi i učvršćivati mir. Mislim da danas nema nikoga tko bi tvrdio da su sva rješenja Daytona idealna. Taj je sporazum bio odraz vremena u kojemu je sklopljen i tadašnjeg odnosa snaga, kao i interesa međunarodne zajednice, u prvom redu SAD, da što brže bude prekinut rat i da na terenu počne funkcionirati mehanizam stvoren da bi onemogućio obnavljanje ratnih sukoba. zbog toga neka su rješenja Daytona i sankcioniranje rezultata rata i ustupci tadašnjim “gospodarima rata”, a široke su ovlasti međunarodnih predstavnika izravna posljedica straha da bi u protivnom sukobljene nacionalne skupine mogle ponovo posegnuti za oružjem. Ono što se posljednjih tjedana zbiva na području Hercegovine, čini mi se, potvrđuje osnovanost takvih strahovanja.
Danas se često govori o potrebi mijenjanja Daytonskog sporazuma. Ja tome uvijek suprotstavljam sljedeću tezu: Dayton najprije treba provesti u praksi, a tek potom možemo razgovarati o tome kako bi ga trebalo nadograđivati, drugim riječima – i mijenjati. Danas niti je aktualno, a niti opravdano govoriti o potrebi uspostavljanja tzv. trećeg entiteta u BiH, a kontraproduktivno je sve što ide u smjeru jačeg vezivanja ovog ili onog entiteta za neku od susjednih zemalja. Hrvati, kao i Srbi u BiH trebaju se okrenuti Sarajevu. Rješenja trebaju naučiti tražiti u institucijama sistema svoje države (bez obzira na njihovu nesavršenost), a ne oslanjanjem bilo na Zagreb, bilo na Beograd.
To što govorim ne znači da se Hrvatska odriče Hrvata u BiH. Naprotiv – i Hrvatska i ja osobno kao predsjednik Republike Hrvatske, uvijek ćemo biti spremni pomoći, ali ne netransparentnim financijskim transakcijama dobavljanja oružja koje su bile u funkciji “proizvođenja” rata i bogaćenja pojedinaca, nego konkretnom pomoći usmjerenom na pokretanje proizvodnje i na stvaranje osnove za obnavljanje normalnog života BiH.
Kada pak govorim o provođenju Daytonskog sporazuma u praksi, onda najprije mislim upravo na ono, što je i Vas, cijenjeni g. biskupe, potaklo da mi se obratite, mislim – naime – na potrebu stvaranja uvjeta za povratak izbjeglih i prognanih, i to u miru i dostojanstvu.
Dobro mi je poznato da proces povratka Hrvata u Republiku Srpsku ide vrlo sporo i da je napredak gotovo nikakav. Slažem se s Vama da je to razlog i za zabrinutost, ali i za poduzimanje koraka koji bi takvo stanje promijenili. Prihvaćam i vašu kritičnost prema sadašnjoj vlasti u Republici Hrvatskoj, mada mislim da usporedba te vlasti s onom koja je upravljala sudbinom hrvatskog naroda, ali i Hrvata u BiH do 3. siječnja prošle godine, nije utemeljena ni na jednom području, pa tako ni na ovome. No, dijelim Vaše mišljenje da se i moglo, i moralo učiniti više.
Moram i ovom prilikom upozoriti da je povratak izbjeglih i prognanih složen proces kojega se ne može ni razmatrati, a ni provoditi samo u ovom ili onom dijelu ratom pogođenog područja bivše Jugoslavije. Kao što i sami predobro znate, bilo je nekoliko valova progona i izbjeglištva i nerijetko jedni su izbjeglice ulazili u kuće onih koji su bježali ili bili prognani prije njih. Povratak Hrvata u Republiku Srpsku o kakvome Vi govorite, a kakvoga i ja želim, moguć je samo u sklopu sveobuhvatnog projekta vraćanja svih izbjeglih i prognanih, a to –drugim riječima – znači da u takvom projektu moraju aktivno sudjelovati vlasti Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Savezne Republike Jugoslavije i Republike hrvatske. Svi ti subjekti, od kojih su neki države, a neki entiteti unutar država (mada pokazuju ambicije da se ponašaju poput država) moraju najprije demonstrirati političku volju, a potom tu volju pretočiti u konkretnu i usklađenu akciju, da bi se problem izbjeglih i prognanih (i Hrvata) počeo djelotvorno rješavati. Sve drugo tek su izolirane akcije koje niti su do sada dovele, niti će ikada dovesti do željenih rezultata.
Naravno, u svemu tome potrebno je i sudjelovanje međunarodne zajednice. Bez nje, ma što mi o njoj i njezinoj ulozi u zlosretnim zbivanjima u prošlom desetljeću mislili, rješenje neće biti moguće.
Cijenjeni g. biskupe, svjestan sam toga da Vas vjerojatno nisam zadovoljio, ali držim da bi bilo neodgovorno da Vam dajem neutemeljena obećanja. Ono, međutim, što Vam i mogu i želim obećati je sljedeće: nastavit ću svakom prilikom upozoravati na nužnost provođenja Daytonskog sporazuma i u tom kontekstu rješavanja gorućeg problema izbjeglih i prognanih. Nastavit ću, u sklopu ovlasti koje imam kao predsjednik Republike Hrvatske, raditi na unapređivanju odnosa između moje zemlje i Bosne i Hercegovine, Kao i na daljem normaliziranju odnosa između Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, svjestan činjenice da su to neki od ključnih preduvjeta za stvaranje prilika u kojima će biti moguće prići sveobuhvatnom rješavanju sudbine svih prognanih i izbjeglih. Nastavit ću, zajedno s predstavnicima međunarodne zajednice, dakle u suradnji, a ne u sukobu s njima, raditi na saniranju posljedica rata.
Želim vas uvjeriti, poštovani g. biskupe, da duboko cijenim doprinos što ga Vi osobno dajete normaliziranju prilika u Bosni i Hercegovini, kao i hrabrost što je pokazujete boreći se za ljudsko dostojanstvo svih – ne samo Hrvata, i ne samo vjernika, i ne samo u Bosni i Hercegovini. Bez ljudi poput Vas, rješavanje svega onoga što mora biti riješeno da bi Bosna i Hercegovina (ali ne i samo ona) nepovratno krenula putem mira i stabilnosti bilo bi i nezamislivo, i neostvarivo.
Izvolite primiti, cijenjeni g. biskupe, izraze mojeg osobitog poštovanja

Stjepan Mesić
predsjednik Republike Hrvatske

Zagreb, 10. travnja 2001.