Pismom pape Franje o književnosti katolički intelektualci proslavili sv. Augustina

Uvodeći u večernje slavlje vlč. dr. sc. Davor Vuković, UKI-jev duhovni savjetnik i izvanredni profesor na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, zahvalno je pozdravio članstvo Udruge (djeluje osamnaestu godinu) potičući na molitvenu sabranost, uranjanje u Božju riječ te je u propovijedi pozvao na promišljanje o aktualnom tekstu „Pismo Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju“, koji je papa Franjo napisao 17. srpnja 2024., a objavljen je 4. kolovoza.

„Kao Udruga katoličkih intelektualaca slavimo sv. Augustina, a ujedno želimo i produbiti, kao i uvijek, jednu ili drugu temu koja se tiče i naše Udruge. Svakako tema književnosti i kulture je važna i tiče nas se pa bih je danas dotaknuo, a osobito na tragu nedavno objavljenog ‘Pisma pape Franje O ulozi književnosti u kršćanskom životu i formaciji’. Ovo Pismo, u kojem ću nastojati s vama podijeliti neke od Papinih misli, zapravo je svojevrsni esej o samom smislu književnosti i njezinoj važnoj ulozi u kršćanskom, ali i općenito ljudskom životu. Nažalost, živimo u vremenu u kojem se književnost smatra gotovo nebitnom ili samo oblikom zabave, ili kakvom sporednom umjetnošću, a često i beskorisnom djelatnošću jer u vremenu obilježenom diktatom korisnosti, kakvo je naše, književnost ne donosi nikakvu opipljivu korist, profit, ili rezultate, pa je u jednoj mjeri i smatrana ne samo nebitnom, nego i beskorisnom. Uz to, živimo u vremenu digitalne tehnologije, vremenu neprekidne izloženosti audiovizualnim medijima, društvenim mrežama, mobilnim telefonima i drugim uređajima, u vremenu, kako ga Papa naziva, ‘opsjednutosti ekranima i otrovnim, površnim i nasilnim lažnim vijestima’. U takvom vremenu za književnost ima sve manje vremena i volje, pa i u kršćanskoj formaciji i odgoju. Ipak, Papa u svom Pismu želi ukazati na neprolaznu vrijednost književnosti, romana i pjesma, proze i poezije, i za ovo naše vrijeme“, istaknuo je vlč. Vuković koji je iz Papinog pisma – eseja sastavljenog u četrdeset i četiri fragmenta, izdvojio „nosive misli koje i nama mogu biti itekako poticajne“ u otkrivanju bitnih tema: čitanje i unutarnje obogaćenje, vjera i kultura, književnost donosi veliko dobro, slušati nečiji glas, gledati očima drugih, svećenik/vjernik i pjesnik.

Čitanje i unutarnje obogaćenje nasuprot „opsjednutosti ekranima“

„Papa već u uvodnim mislima ističe kako čitanje otvara naše unutarnje prostore, koji nam pomažu da izbjegnemo zatvaranje u opsesivne ideje. Također za razliku od audiovizualnih medija gdje pasivno slušamo i gledamo, i gdje nam je sve ‘servirano’, pri čitanju knjige čitatelj je mnogo aktivniji. Čitajući knjigu, piše papa Franjo, čitatelj ‘nekako ponovno piše djelo, pojačava ga svojom maštom, stvara svijet, koristi svoje sposobnosti, svoje pamćenje, svoje snove… Književno djelo je, dakle živ i uvijek plodan tekst, sposoban na mnogo načina iznova progovoriti i proizvesti originalnu sintezu sa svakim čitateljem na kojega naiđe. Čitatelj se u čitanju obogaćuje onim što dobiva od autora, ali mu to istovremeno omogućuje da rascvjeta bogatstvo vlastite osobe, tako da svako novo pročitano djelo obnavlja i širi njegov osobni svemir’. Doista, čitanje književnosti itekako obogaćuje unutarnji duhovni svijet i život čitatelja; čitanje nipošto nije beskorisno, nego na duhovnoj razini, na tragu Papinih misli, obogaćuje i proširuje osobni unutarnji svemir čitatelja. Čitanje književnih djela tako čuva čitatelja od unutarnje zapuštenosti i siromaštva. Papa kaže da zanemarivanje književnosti u formaciji i odgoju, vodi do ozbiljnog intelektualnog i duhovnog osiromašenja budućih svećenika, ali i vjernika općenito“, razložio je vlč. Vuković te razmatrao o povezanosti vjere i kulture, dobrobiti čitanja iz književnih vrela i slušanja glasa drugoga.

Književnost pomaže u plodnom dijalogu s kulturom svoga vremena

„Također, piše Papa, za vjernika koji iskreno želi stupiti u dijalog s kulturom svoga vremena, ili jednostavno sa životima konkretnih ljudi, književnost postaje nezaobilazna! Književnost zapravo svoju inspiraciju crpi iz svakodnevne rutine života, iz njegovih strasti, iz njegovih stvarnih događaja kao što su djelovanje, posao, ljubav, smrt i sve stvari koje ispunjavaju život. Pita Papa: kako govoriti srcima ljudi, ako zanemarimo, potisnemo ili ne vrednujemo riječi kojima su u romanima i pjesmama htjeli pokazati i razotkriti dramu svojih života i svojih osjećaja? Crkveno poslanje kroz povijest uspjelo je razotkriti svu svoju ljepotu, svježinu i novost u susretu s različitim kulturama, često zahvaljujući književnosti, u koje se ukorijenilo bez straha da će se uključiti i izvući najbolje iz onoga što je u njima pronašlo. Tako Papa spominje i primjer svetoga Pavla i jedan od prvih pokušaja inkulturacije – uvođenja evanđelja u kulture – kada propovijeda na Areopagu i govoreći o Bogu Atenjanima kaže: ‘U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod’ (Dj 17,28). Pavao je među prvima shvatio da književnost otkriva ponore u kojima čovjek obitava, dok ih objava, a potom i teologija, uzdižu da pokažu kako ih Krist uspijeva prijeći i rasvijetliti. U smjeru tih ponora književnost je, dakle, poput vrata koja pastiru pomažu stupiti u plodan dijalog s kulturom svoga vremena“.

„Književnost donosi veliko dobro i u tom smislu papa Franjo navodi i praktične razloge čitanja književnosti. Naime, s pragmatičnog gledišta, mnogi znanstvenici tvrde da navika čitanja proizvodi mnoge pozitivne učinke u životu osobe: pomaže joj da stekne bogatiji rječnik te posljedično razvije različite aspekte svoje inteligencije. Također, potiče maštu i kreativnost, omogućuje čovjeku da nauči na bogatiji način izražavati svoje pripovijesti. Nadalje, čitanje književnih djela poboljšava sposobnost koncentracije, smanjuje razinu kognitivnih oštećenja, smiruje stres i tjeskobu. Još bolje, navodi Papa, priprema nas da razumijemo i da se stoga suočimo s različitim situacijama koje se mogu pojaviti u životu. Čitajući, uranjamo u likove, brige, drame, opasnosti, strahove ljudi, poistovjećujemo se s njima, učimo od njih. Tu Papa citira velikog C.S. Lewisa: ‘Čitajući velika djela književnosti, postajem tisuće ljudi i, u isto vrijeme, ostajem ja. Kao noćno nebo grčke poezije, gledam s bezbroj očiju, ali uvijek sam to ja koji vidim. Ovdje, kao u religiji, ljubavi, moralnoj akciji i znanju, nadmašujem samoga sebe, a ipak, kada to činim, više sam ja nego ikada’“, kazao je propovjednik.

„Nastojeći iznova probuditi ljubav prema čitanju, Papa navodi argentinskog pisca Jorge Luisa Borgesa, koji kaže da čitajući književnost ‘slušamo nečiji glas’. To je zapravo jedna od definicija književnosti koja se Papi sviđa: slušati nečiji glas. Nikada ne smijemo zaboraviti, piše Papa, koliko je opasno prestati slušati glas drugoga koji nas poziva! Tada se brzo upada u samoizolaciju, pristupa se nekoj vrsti ‘duhovne gluhoće’, koja negativno utječe i na naš odnos s Bogom, s drugima i sa samima sobom. Slušajući glas drugoga i u književnosti postajemo osjetljiviji na misterij drugih, postajemo sposobniji za empatiju, suosjećanje, milosrđe; postajemo emocionalno zdravi i zreli. Pjesnik T. S. Eliot,  pronicljivo je opisao današnju religijsku krizu kao krizu široko raširene i rasprostranjene ’emocionalne nesposobnosti’. U svjetlu ovoga pogleda na stvarnost, uočava Papa, danas problem vjere nije prvenstveno u tome da se više ili manje vjeruje u doktrinarne tvrdnje. Radi se, ponajprije, o nesposobnosti mnogih da se emotivno pokrenu pred Bogom, pred njegovim stvorenjem i pred drugim ljudskim bićima. Stoga je ovdje zadatak izliječiti i obogatiti našu osjetljivost, naspram sve raširenije ravnodušnosti, tj. indiferentizma. Tu Papa zaključuje sa zanimljivom rečenicom nakon povratka u Europu sa apostolskog putovanja u Japan, kada je na pitanje što Zapad može naučiti od Istoka odgovorio: ‘Vjerujem da Zapadu nedostaje malo poezije’“.

„Na tragu slušanja nečijeg glasa, Papa nastavlja kako čitajući književni tekst, stavljamo sebe u poziciju da ‘gledamo očima drugih’, stječući širinu perspektive koja proširuje našu ljudskost. Tako se u nama aktivira empatička moć imaginacije, koja je temeljni nositelj te sposobnosti poistovjećivanja s gledištem, stanjem, osjećajem drugih, bez čega nema solidarnosti, dijeljenja, suosjećanja ili milosrđa. Kada čitamo neku priču, pripovijest, roman, zahvaljujući autorovoj viziji svatko na svoj način zamišlja plač napuštene djevojke, staricu koja pokriva tijelo svog uspavanog unuka, strastvenog mladog poduzetnika koji pokušava napredovati usprkos teškoćama, poniženje onoga tko se osjeća kritiziran od svih. Dok osjećamo tragove našeg unutarnjeg svijeta unutar tih priča, postajemo osjetljiviji na iskustva drugih, izlazimo iz sebe da uđemo u njihove dubine, bolje razumijemo tuđe borbe i želje, vidimo stvarnost njihovim očima i na kraju postajemo suputnici. Tako uranjamo u konkretan i unutarnji život prodavača voća, prostitutke, djeteta koje odrasta bez roditelja, žene zidara, starice koja još uvijek vjeruje da će pronaći svog princa. I to možemo učiniti s empatijom i razumijevanjem.“

Povezanost između Božanske i ljudske riječi

Naposljetku razmatranja profesor Vuković govorio je o srodnosti svećenika, vjernika i pjesnika čija riječ priziva Božju riječ.

„Papa Franjo se referira u svom Pismu i na Karla Rahnera i na njegovu intuiciju o dubokoj duhovnoj srodnosti između svećenika i pjesnika, mogli bismo reći vjernika i pjesnika. Rahner, naime, piše da su pjesnikove riječi pune nostalgije, one su vrata koja se otvaraju prema beskonačnosti, vrata koja se širom otvaraju prema neizmjernosti. One prizivaju neizrecivo, teže prema neizrecivom. Pjesnička riječ gleda prema beskonačnom, ali nam ne može dati tu beskonačnost, niti može donijeti ili sakriti u sebi Onoga koji je beskonačan. To je svojstvo Božje riječi i Rahner nastavlja: ‘pjesnička riječ, stoga, priziva Božju riječ’. Za kršćane Riječ je Bog i sve ljudske riječi nose tragove intrinzične nostalgije za Bogom, za vječnom Riječi. Može se reći da pjesnička riječ analogno sudjeluje u Božjoj riječi, navodi Papa, a da je onda svećenik, vjernik poput pjesnika koji traga za beskonačnim, za Bogom. Srodnost između svećenika/vjernika i pjesnika očituje se i u tajanstvenoj i nerazdvojnoj sakramentalnoj povezanosti između božanske Riječi i ljudske riječi, stvarajući službu koja postaje služba puna slušanja i suosjećanja, karizmu koja postaje odgovornost, viziju istine i dobra koja se otvara kao ljepota. Ne možemo se ne prisjetiti riječi koje nam je ostavio pjesnik Paul Celan: ‘Tko uči stvarno gledati, približava se nevidljivom’… Ovo su neke od nosivih misli iz pisma pape Franje o ulozi književnosti u formaciji. Toplo preporučam svima da pročitaju ovo Pismo (prijevod stoji na hrvatskom jeziku na portalu ika.hr) i neka nam to čitanje dodatno ražari ljubav prema čitanju književnih djela – starih, klasičnih, i suvremenih, kako bismo mogli ubrati sve plodove, koji proizlaze iz čitanja i prijateljevanja s književnošću. Važno je osvijestiti si uranjanje u knjigu i kako čitanjem stječemo bogatstvo: čitajmo književnost, razmatrajmo Sveto pismo! Tražimo Boga augustinovski, strastveno, kao sv. Augustin koji je uskliknuo: Bože, posvuda sam te tražio, a ti si bio u meni!“, , zaključio je prof. dr. sc. Vuković.

Na misnom slavlju u nakanama i prozbama, utječući se Očevu i zagovoru sv. Augustina, katolički intelektualci molili su za obnovu ljubavi prema dobroj književnosti i Božjoj riječi, te su Božjoj ljubavi preporučili pokojne i žive članove UKI-ja. Misu je pjevanjem animirala Mirjana Eržić, sakristanka u crkvi sv. Roka, a čitali su Stanko Šimunović i Marko Lukić. Nakon duhovnikova svečanog misnog blagoslova, UKI-jevo zajedništvo nastavljeno je zahvalom predsjednice prof. dr. sc. Ružice Pšihistal tijekom druženja uz trpezu i planiranjem aktivnosti nakon ljetne stanke.