Na početku plenarnoga predavanja „Hrvatska odselidba jučer – danas – sutra: osvrt na pet čimbenika utjecaja“ sociolog prof. dr. Rogić također je istaknuo problem pretvaranja dosadašnjih spoznaja i rasprava o demografskim promjenama i iseljavanju u koherentne javne politike. Među čimbenike utjecaja na odselidbu kao prvi je istaknuo raskol u hrvatskoj populaciji. Podaci pokazuju da je od 19. do 20. stoljeća u zemlji 60 posto populacije, odnosno oko 4 milijuna, a izvan Hrvatske oko 2,6 milijuna osoba. „Iz činjenice da danas imamo raskoljenu populaciju proizlazi jedna vrsta povjerenja domicilne populacije u mogućnosti rješavanja svojih teškoća emigracijom”, istaknuo je prof. dr. Rogić. Neovisno o uočenim efektima na sistemskoj razini, na kapilarnoj razini, uslijed raznih vrsta kontakata, stvara se hrvatsko kapilarno povjerenje „da ima smisla odseliti se”. Predavač je poručio da raskoljenost treba imati na umu i na nju upozoravati.

Kao drugi čimbenik prof. dr. Rogić istaknuo je otpor geopolitičkom pritisku. Naime, hrvatski geopolitički prostor je takav da je izložen homogenizaciji različitih okolnih političkih zajednica i prostora a hrvatsko društvo „nikada nije baš imalo dovoljno imuniteta” uspješno se oduprijeti tim pritiscima. Tendencije iz susjedstva težile su asimilaciji pogotovo rubnih hrvatskih grupacija, a asimilacija je implicirala redukciju socijalnoga statusa i promjenu identiteta. U otporu prema toj asimilacijskoj tendenciji razvio se pak selidbni proces koji je tražio pogodnije okolnosti i veću prostranost u očuvanju identitetskih osobina.

Prof. dr. Rogić zatim je naveo „tri stara – nova čimbenika utjecaja”. Tu je kao prvi kontinuitet nepovjerenja u politički sektor, što se vidi, među ostalim, u činjenici „da 50 posto našega stanovništva ne izlazi na izbore zbog gubitka povjerenja u racionalnost izbora kao mehanizma političkoga poboljšanja prilika”. Zatim, analiza srednjega sloja pokazala je odvajanje profesionalnoga usmjerenja od političkog sektora. To odvajanje ima i tradicijsko uporište – imamo dinamiku usporednoga socijalnoga svijeta koji nastoji sve svoje tegobe rješavati u svom krugu, van institucionalne sfere, istaknuo je prof. dr. Rogić. No, smatra da bi se rasprava o tome trebala prebaciti na to potiču li ti pokazatelji na mogućnost razgovora – ne o državi apstraktno, nego „o zarobljenoj državi, institucijskoj strukturi koja nije optimalna u odnosu na one nacionalne i društvene ciljeve i interese koji se između ostaloga rješavaju i odselidbom”.

Sljedeći je čimbenik siromaštvo, a danas je „bazen iz kojeg se novače iseljenici mladi i zaposleni” i to zbog toga što iz radne sfere „ne proizlazi mogućnost prodora prema po vertikali, prema gore” zbog toga što je profit korporacija uvijek interesna strategija i ne transferira se u razvoj. I tako se reproducira staro novo siromaštvo, upozorio je prof. dr. Rogić, dodajući da pritom kao socijalni amortizeri djeluju dva mehanizma – turizam i doznake iz inozemstva. I naposljetku, tu je moralni nered, vrijednosni sukob s okolnostima u kojima se živi, korupcija i strukturiranje korupcije u hrvatskom aktualnom društvu potiče na iseljavanje.

Prof. dr. Rogić upozorio je i na tri nova čimbenika utjecaja na iseljavanje: promjena u modelu individualizacije u suvremeno atomiziranje društva – pojedinac se odvaja od zajednice; zatim prisutnost u Europskoj uniji pa je olakšano kretanje iz periferije prema centrima, i konačno odsutnost ozbiljne institucije za odnos prema hrvatskoj dijaspori.

Na kraju predavanja dao je tri preporuke na tragu kojih bi trebalo razmišljati o demografskim pitanjima. Prvo, proizvodnja stanovništva kao treći treći vid društvenoga rada nije u sferi ekonomije nego socijale a iz nje ga se ne može riješiti ako se ne promatra pod vidom proizvodnog temeljnog procesa društva. Druga je rekonkvista nacionalnoga – praznoga – prostora koja može biti prvi povod za uspostavu ozbiljne komunikacije s hrvatskom odselidbom. I naposljetku – nužno je stvaranje institucijske mreže odseljene Hrvatske ovdje.

U plenarnom predavanju naslovljenom „Suvremeno iseljavanje iz Hrvatske“ prof. dr. Nenad Pokos istaknuo je da se Republika Hrvatska puna tri desetljeća nalazi u dubokoj demo­grafskoj krizi koja je obilježena izrazito negativnim trendovima. Posljednjih nekoliko godina na ionako nepovoljan demograf­ski razvoj sve jači utjecaj imao je izrazito negativan migracijski saldo, to jest sve veći broj iseljenih stanovnika Hrvatske u odnosu na broj dose­ljenih. Posljednji emigracijski val, koji je počeo globalnom ekonomskom krizom godine 2008. te se intenzivirao ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013., najnepovoljniji je dosad. Naime, „odvija se u okolnostima smanjene rodnosti, prirodnoga pada, ukupne depopulacije i ubrzanoga starenja stanovništva”.

Prof. dr. Pokos posebno je upozorio da brojčani razmjeri iseljavanja prema podacima hrvatske statistike nisu precizni, jer mnogi ne odjavljuju prebivalište. Upozorio je da su nam stoga „znatno pouzdaniji podaci stranih statistika, premda neke države ne bilježe broj doseljenih stanovnika iz Hrvatske”.

Kao najbolji primjer odstupanja između hrvatskih i stranih statistika naveo je iseljavanje u Irsku. Tako je, prema podacima Državnoga zavoda za statistiku, godine 2016. iselilo 1917 stanovnika Hrvatske dok irski podaci iste godine (prema PPSN – Personal Public Service Number) govore o 5312 njih. Na temelju PPSN-a ostvaruje se naime i pravo na zapošljavanje, otvaranje računa u banci, zdravstvenu zaštitu itd., a izdaje ga i objavljuje irsko Ministarstvo soci­jalne zaštite na mjesečnoj razini.

Kombinirajući hrvatske podatke i podatke stranih država pokazuje se da je u posljednjih deset godina iselilo oko 300.000 stanovnika. Prof. dr. Pokos pritom je podrobno prikazao podatke prema regionalnom ishodištu iseljenika i njihovoj odredišnoj zemlji.

Plenarna predavanja u tematskom bloku Iseljeništvo održana su u sklopu Šestog hrvatskog socijalnog tjedna u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve u Zagrebu u petak 22. listopada u zgradi Hrvatske biskupske konferencije.