Župljani su vlč. Cerovečkoga pri dolasku s radošću pozdravili, a on im je veselo odzdravio, prepoznavši među župljanima one koji su s njim krenuli nakon osnutka župe, ali obradovan i novima u župi koji se još nisu niti rodili kad je župa osnovana.

Govoreći o pozivu na svetost, vlč. Cerovečki istaknuo je da se može biti svet i onda kad sve izgleda protiv svetosti i potvrdio to primjerom blaženoga Alojzija Stepinca koji je bio svjestan svoje nedužnosti. Zato je i mogao reći ako mu sud ne da za pravo, da će mu povijest dati za pravo. Bl. Stepinac bio je i bit će osporavan. Zato ova zajednica koja nosi njegovo ime već 20 godina nema crkvu jer gdje god da bi bila, crkva smeta. Drugdje se u Europi vide lijepe crkve, ali u njima nema ljudi. A ova župa živi duhovnim životom, ima izgrađenu živu Crkvu u kojoj živi Božja riječ. Župna zajednica raste. U njoj se rađaju nova duhovna zvanja. Bit će jednom i crkve jer je žrtva ovih ljudi utkana u tu nakanu, zaključio je vlč. Cerovečki.

Zahvaljujući na kraju predvoditelju misnoga slavlja, župnik Vukmanić potaknuo je vlč. Cerovečkoga da se prisjeti prvih dana župe. Vlč. Cerovečki je to duhovito ukratko opisao kao ‘imenovanje upraviteljem nove, nepoznate župe, u nepoznatom dijelu grada, gdje nema ničega, ni zemljišta koje bi se moglo zvati župnim pa da se na njemu podigne makar šator’, a da se ne govori o tome da nije bilo ničega za prvu misu.

Obraćajući se na kraju nazočnima poručio im je da, istina, dugo čekaju zgradu crkve, ali kad se nešto duže čeka, bit će to draže kad se izgradi. Poželio je župljanima, uz ustrajnu molitvu, puno strpljenja i Božjeg blagoslova.