Kapitul je počeo slavljem mise u samostanskoj crkvi koju je predslavio mjesni biskup Petar Palić.

Biskup je u homiliji, tumačeći riječi svetog Ivana „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve.“, istaknuo da ta snažna rečenica iz Prve Ivanove poslanice poziva na nutarnju iskrenost i istinitost. Dodao je da sveti Ivan neprestano podsjeća: „ne možemo biti u zajedništvu s Bogom ako hodamo u tami: tami grijeha, sebičnosti, neiskrenosti.“

„To je temeljni duhovni izazov vašega/našeg života: ne hodati u tami. A tama može biti mnogo toga: ne samo grijeh u klasičnom smislu, nego i duhovna mlakost, nepovjerenje među braćom, zatomljeni poziv, skrivena gorčina, nespremnost da se prizna slabost“, rekao je biskup.

Istaknuo je da u franjevačkom duhu autentičnost nije samo osobna vrlina, ona je uvjet bratstva te da bez autentičnosti nema pravog zajedništva.

„Svi mi znamo da autentičnost ponekad boli, ali ona i oslobađa. Ona liječi. Zajednica bez autentičnosti ne liječi rane, nego ih skriva“, dodao je biskup.

Protumačio je da kapituli ne bi smjeli biti samo upravno tijelo jedne zajednice, nego bi u prvom redu trebali biti duhovni čin. „To je trenutak kada priznajemo: nismo savršeni, ali želimo biti vjerni. I u tom priznanju, Bog djeluje. Rane koje nosimo, bilo osobne, bilo one u zajednici, ne liječe se zaboravom, nego poniznošću i istinom“, pojasnio je.

Podsjećajući kako je sveti Franjo znao da je bratstvo krhko, biskup je istaknuo da je upravo zato i inzistirao na opraštanju i na bratskoj ispravci u duhu ljubavi.

U Nepotvrđenom pravilu Franjo piše: „Ako bi neki brat pogriješio, neka ga drugi ne osuđuju, nego neka ga blago opomenu i podupru milosrdnim srcem.“

Biskup je naveo da u svijetu razjedinjenosti, pa i unutar Crkve, svijet traži znak: mogu li ljudi različiti po karakteru, po stavovima, pa čak i po ranama živjeti zajedno, i zapitao: „Ako ne može Red, tko onda može?“

Franjevcima je poručio da je njihov život ponajprije poziv na zdravu eklezijalnost. „To ne znači jednostavno poslušnost strukturi, nego život u istinskoj, duhovnoj povezanosti s Crkvom, s pastirima, s narodom“, istaknuo je biskup, primijetivši da sv. Katarina Sijenska, premda oštra kritičarka stanja u Crkvi, nikada nije izišla iz posluha Crkvi. Naprotiv, njezina vjernost papi, čak i u vremenu avignonskog sužanjstva, bila je herojska. Ona je voljela Crkvu poput majke, ne jer je bila savršena, nego jer je bila Kristova, naveo je biskup.

Obraćajući se franjevcima na kapitulu, potaknuo ih je: „Braćo, kad vi kao redovnici živite u autentičnom zajedništvu i vjernosti Crkvi, liječite rane podjela i postajete znak mogućeg pomirenja. U evanđelju, Isus izgovara riječi koje ni danas ne gube snagu: ‘Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.’ Ove riječi, braćo, nisu sentimentalne. One su poziv na radikalnu promjenu. Isusov jaram nije teret norme, nego sloboda u ljubavi. To je jaram koji nosimo kad biramo poniznost umjesto moći, kad biramo zajedništvo umjesto natjecanja, kad biramo služenje umjesto nadmoći.“

Podsjetio je da u srcu svakog franjevačkog poziva stoji ovo: učiti se krotkosti i poniznosti. Pravilo sv. Franje, ono potvrđeno od pape Honorija III., jasno kaže: „Neka braća sebi ništa ne prisvoje, ni kuće ni mjesta ni bilo koje stvari. Kao putnici i pridošlice na ovome svijetu (usp. 1 Pt 2,11), služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti.“ (Pravilo, pogl. VI.)

„Na kapitulu, kao u duhovnom zrcalu, trebali biste vidjeti gdje ste. Jeste li se oslonili na ljudsku mudrost ili na snagu evanđelja? Jeste li izabrali jaram Kristov ili ste stavili na ramena neki svoj? Je li vaš red još uvijek znak svjetla u Europi, kontinentu kojem je Katarina suzaštitnica; je li ova Provincija znak svjetla ovoj Biskupiji, našoj Crkvi?“, potaknuo je na promišljanje.

„Danas, u vremenu u kojem Europa zaboravlja svoje korijene, kada nosi duboku ranu, duhovnu prazninu, u vremenu u kojem Crkva traži put među brojnim izazovima, vaša franjevačka prisutnost ne smije biti blijeda. Franjina prisutnost nije bila blijeda, Katarina nije bila blijeda. Nije se bojala istine, ali nije istupala bez molitve. Njezina snaga nije dolazila iz blagoglagoljivosti, nego iz blizine s Raspetim“, primijetio je biskup.

„Sveti Franjo, svojim radikalnim životom evanđelja, i Katarina Sijenska, svojim gorućim srcem za Krista i Crkvu, svjedoci su da je obnova moguća, ali samo ako se vratimo na izvor, ako ponovno uzmemo jaram Kristov. Svijet oko nas ne treba još teorija, strategija ili reformi. Potrebna mu je svetost. I to svetost evanđeoska, svetost jednostavnih, malenih, onih koji se ne boje biti svjetlo u tami. Zato neka vam ovaj, ali i svaki sljedeći kapitul bude trenutak povratka izvornom žaru poziva: žaru služenja, žaru poniznosti i poslušnosti, žaru molitve, žaru bratstva, žaru poslanja“, potaknuo je biskup Palić.

Nakon misnog slavlja, zazivom Duha Svetoga počele su kapitulske plenarne sjednice. Kapitul će trajati do petka, 2. svibnja, izvijestila je Hercegovačka franjevačka provincija.