Nakon mise, mons. Puljić blagoslovio je novi stan sestara te Družbe čija je utemeljiteljica službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić, a nalazi se u sklopu župne kuće i pastoralnog centra sv. Ante na Smiljevcu.  

Sestre Velimira Marinović i Marijana Mohorić, članice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova sa sjedištem u Rijeci, postaju dio velike župne zajednice na Smiljevcu. Zadarska nadbiskupija njihovim dolaskom je sedma biskupija gdje ta Družba djeluje. Sestre je dopratila vrhovna predstojnica Družbe č. m. Dobroslava Mlakić s nekoliko sestara i novakinja koje su sudjelovale u misnom slavlju i obredu blagoslova, kad je nadbiskup poželio da to bude mjesto blagoslovljenih susreta u radu za slavu Božju. 

S. Marijana, dr. katehetike koja je doktorirala na papinskoj Salesiani, predaje tri godine na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, ujedno je i orguljašica. S. Velimira je svo vrijeme službe bila katehistica, također je sviračica.       

Dolazak te Družbe u Zadar rezultat je inicijative nadbiskupa Puljića. Poželio je njihov dolazak u Zadar potaknut i željom da s. Marijana za vrijeme svoga rada na Sveučilištu ne putuje svaki put na relaciji Zadar – Rijeka. „Došle smo u Zadar na poziv i poticaj nadbiskupa Puljića. Oni su ponudili stan i odlučile smo to učiniti, učinili smo iskorak u vjeri. Iako se osjeća manjak zvanja, ipak smo preuzeli novu pastoralnu postaju sestara“, rekla je s. Dobroslava.

Predstojnica s. Dobroslava zahvalila je Bogu za dolazak sestara u župu na Smiljevcu i u Zadarsku nadbiskupiju. Uputila je molitvu Bogu da sestre prati blagoslovom da zauzeto svojim životom, molitvom i radom svjedoče Božju neizmjernu ljubav te je dao i svoje srce probosti za naše spasenje. Zahvalila je mons. Puljiću za poticaj, poziv i svesrdnu pomoć da sestre dođu u Zadarsku nadbiskupiju. „To je za nas odvažni iskorak u vjeri, zbog nedostatka zvanja, ali uzdamo se u Božju providnost da će se i iz župe na Smiljevcu i iz Zadarske nadbiskupije naći djevojaka koje će krenuti putem predanja i potpunog posvećenja Bogu“, poručila je s. Dobroslava. 

Devedeset sestara te Družbe čija je apostolska karizma općeljudski i vjerski odgoj djece i mladeži, žive u deset samostana u Hrvatskoj. Uz sada Zadarsku, djeluju u još šest hrvatskih biskupija: Riječkoj i Zagrebačkoj nadbiskupiji, te Krčkoj, Gospićko-senjskoj i Požeškoj biskupiji. Sestre rade u dječjim vrtićima i vode ih, u školama i pastoralu u župama, učeničkim domovima, predaju na fakultetima, djeluju u crkvenim ustanovama te skrbe za bolesne i umiruće.     

Do II. svjetskog rata, 50 godina svi samostani te Družbe bili su ujedno i Zavodi za djecu sirotišta u kojima su sestre radile s djecom. Dolaskom komunističke vlasti 1947. sestrama je zabranjen odgojni rad s djecom, kuće su im oduzete i nacionalizirane, pa su se sestre raspršile i radile po župama. Djelovale su u župama Senjsko-modruške biskupije, u 45 župa Riječko-senjske nadbiskupije od 1969. g. i u 12 župa u Porečkoj i pulskoj biskupiji. Radi opstanka i školovanja sestara, sestre su morale poći i u inozemstvo. Dolaskom demokratskih promjena, Družba se vraća svojoj izvornoj karizmi rada s djecom i mladima u odgojno – obrazovnim ustanovama od najmlađe dobi do studenata.

„Župa sv. Ante na Smiljevcu dobiva pastoralnu pomoć iz Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova iz Rijeke, s. Marijanu i s. Velimiru. Izričemo im iskrenu dobrodošlicu. S njima je stigao i duh njihove utemeljiteljice Marije Krucifikse (Raspete) Kozulić koju pamte kao ‘majku siromašnih i napuštenih koja je prošla zemljom blagoslivljajući i čineći dobra djela na slavu Božju“. Opisivali su je biblijskim izrazom ‘vrsne žene’ koja se cijeloga života posvetila djeci i djevojkama u Rijeci, pa tako postala utočište siromašnih i napuštenih djevojčica za koje je osjećala potrebu voditi brigu za njihove materijalne potrebe, za moralno i duhovno zdravlje, kako njihov životni brod ne bi potonuo. Zbog toga će je jedan pisac nazvati ‘pravom Božjom moreplovkom’“, poručio je mons. Puljić. 

Tragom Isusove riječi ‘Tko hoće za mnom, neka uzme križ svoj’ u navještenom Evanđelju, nadbiskup je u propovijedi govorio o vrijednosti križa, što se podudara i s imenom Marije Kozulić, koja je za svoje redovničko ime uzela Krucifiksa – Raspeta. 

U navještenom drugom čitanju apostol Pavao potiče kršćane neka se „ne suobličuju s ovim svijetom, nego neka obnavljaju svoje pameti da mognu razabrati što je volja Božja, što je dobro i Bogu milo“. „Ovaj svijet samo je most kojim se ide na drugu stranu. Ovdje se pripremamo. Na mostu nitko ne ostaje, nego po njemu samo prelazi. Zato Pavao moli, ‘Ne suobličujte se s ovim svijetom’, koji ne poznaje drugu stranu i živi samo za ovaj svijet“, upozorio je mons. Puljić.

Evanđelje opisuje susret Isusa i njegovog izabranog učenika Petra. „Isus tumači apostolima nešto što im ne sjeda, ne prihvaćaju i ne razumiju; kako Isus treba poći u Jeruzalem, da ga čeka patnja, puno će pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen i treći dan uskrsnuti. Ne čuju oni ovo, treći dan. Kako će trpjeti i biti ubijen nije spojivo s Mesijom. Petar, vođen svojim duhom i ljudskom pameću, zove Isusa na stranu pa mu kaže: ‘Bože sačuvaj, Gospodine, to se tebi ne smije dogoditi’” rekao je nadbiskup, istaknuvši da „Krist apostolima najavljuje odlučujuću bitku s đavlom koja će se odigrati na Golgoti u Jeruzalemu. A tu bitku i pobjedu Isus će izvojevati kad ga razapnu na križ. Kad, ljudskim rječnikom rečeno, bude najnemoćniji, on je pobjednik. Njegovo je jedino i glavno oružje križ. S time se Petar ne može složiti, pa odvraća Isusa od toga i biva nazvan napasnikom, sotonom“, rekao je nadbiskup Puljić. 

No, „Isus je odriješit i jasan: samo u znaku križa i s križem može se pobijediti zlo i Zloga. Stoga je prema Petru Isus vrlo odrješit: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko’“, rekao je mons. Puljić, u svjetlu oštrog Isusova prijekora apostolu Petru kojega je prije bio i pohvalio, jer je u Isusu prepoznao Mesiju i izabrao ga za prvog papu. 

„Neshvatljiv je i za mnoge neprihvatljiv poziv da uzmemo na sebe svoj križ ako želimo biti Isusovi učenici. Ljudima je općenito križ i trpljenje zaista veliki problem, ozbiljna zagonetka i nepoznanica. A smrt pogotovo. Zato se o smrti ne govori, na smrt se ne misli, nego se živi kao da ćemo vječno živjeti na zemlji, a mi smo prolaznici, putnici preko mosta. Tako je bilo od davnina i ostalo do naših dana. Zato donekle razumijemo Petra, jer je reagirao kako bi vjerojatno svatko od nas reagirao. Isus najavljuje da se sprema nešto strašno, što Petar nikako ne može razumjeti, ni prihvatiti. Kako razumjeti da nedužni Isus mora trpjeti i čak biti ubijen? Nikakve krivice nema. Kako prihvatiti da Isus koji je sama pravednost, mora trpjeti i umrijeti? To nadilazi Petrove i naše mogućnosti ljudskog umovanja i shvaćanja. No, Petar će to s vremenom shvatiti, kada ga Duh Božji preobrazi, kad uđe u to otajstvo i ne počne samo ljudskim umom razmišljati, nego uz pomoć duha Božjega“, rekao je nadbiskup. Zato je Petar napisao da je „uistinu milost ako tko radi Boga podnosi nevolje trpeći nepravedno… Ako dobro čineći trpimo, pa strpljivo podnosimo, to je Bogu milo” (1 Pt 2,19-21). 

„Stoga se u bolesti posvećuju oni koji bolest primaju kao dar iz Božje ruke i svoju bolest strpljivo nose“, istaknuo je nadbiskup i ispričao iskustvo kad je bio mladomisnik u Požegi. Pohodio je staricu dugo godina prikovanu za krevet, koju je župnik išao pričestiti. „Bila je blijeda kao mramor. Kao mladi svećenik, potresao sam se vidjevši osobu koja je živa, a izgleda kao da je umrla. Nakon molitve mi je rekla: ‘Velečasni, vidim da ste nešto potreseni’. Osjetila je da se sekiram nad njenim stanjem i rekla mi: ‘Nemojte se sekirati, meni ništa ne fali. Imam divnu djecu, svi su oko mene. Osim toga, imajte u vidu, Velečasni, da ja ovo prikazujem za Crkvu, za vas, Božje pastire u Crkvi’. Bio sam potresen ali i Bogu zahvalan za takvu osobu i takve osobe u Crkvi, od kojih Crkva živi. Snaga Crkve nije u mišićima, znanosti, znanju, nego baš u tome – u patnicima koji to svjesno podnose za Crkvu Božju. Blago nama ako imamo nekoga kome se možemo tako preporučiti“, poručio je nadbiskup Puljić.   

Među takvima koji su svoje trpljenje strpljivo podnosili bila je i sveta Lidvina (1380.-1433.) koja je u vlastitom slučaju naučila tu tešku životnu lekciju, rekao je mons. Puljić. S 15 godina pala je na klizalištu i ostala nepokretna. „Kroz 38 godina strpljivo je i Bogu odano podnosila bolest i bila uvjerena kako na taj način nadopunjava ono što nedostaje Kristovim mukama. Njezin ispovjednik ju je poticao neka svoju volju podloži Božjoj i neka se suobličuje s Kristom Patnikom. Stoga, Lidvini je križ i razmišljanje o Kristovoj Muci postalo svagdanje zanimanje i neiscrpivo vrelo osobne utjehe i snage“, istaknuo je mons. Puljić. 

I Marija Krucifiksa je „u dnevnoj patnji, u radu za siromašne, otkrivala smisao križa i života. Poput apostola Pavla i ona je bila sretna ako je mogla dopuniti „što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“. Zato je svom imenu dodala Krucifiksa – Raspeta za Krista. Još je jedna Hrvatica, utemeljiteljica družbe sestara Kćeri Milosrđa, Marija iz Blata, koju je sv. Ivan Pavao proglasio blaženom 2003. u Dubrovniku, nosila sličan nadimak, ‘Raspeta za Krista’, Marija Propetog Isusa Petković“, rekao je mons. Puljić. 

„Nošena snagom milosti, Krucifiksa Kozulić željela je ‘utažiti žeđ raspetom Kristu’. Isuse koji si rekao na križu ‘Žedan sam’, evo me da ti pomognem, da utažim tvoju žeđ, svojim patnjama, mukom, svojim križem. Poput svoga Učitelja i ona je prošla zemljom čineći dobro, po križu i s križem. Zahvalni Bogu za dar njenih sestara u župi sv. Ante, koje prvi put stupaju na tlo Zadarske nadbiskupije, poželimo s pjesnikom Albinom Petrovićem da njeno „sveto stablo širi svoje grane i nastavi i ovdje cjelivati bolne rane“. Njena karizma i ljubav sveta, neka i u Zadru, na Smiljevcu živi i cvjeta“, zaključio je nadbiskup Puljić.

Na kraju mise, prisutnima se obratila poglavarica Družbe časna majka Dobroslava Mlakić. Istaknula je da je Družba autohtona hrvatska redovnička zajednica koju je 6. srpnja 1899. u Rijeci osnovala Službenica Božja, Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.) za koju se vodi postupak za proglašenje blaženom i svetom. 

„Družba je nastala iz pobožne udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova koju je 1879. g. u Trstu osnovao kapucin fra Arkanđeo  iz Camerina (1821.-1900.), čija je svrha i karizma bila općeljudski i vjerski odgoj i obrazovanje, osobito siromašne djece i mladeži, što je i karizma Družbe“, rekla je Mlakić. 

Krucifiksa Kozulić, poznata i po imenu Riječka Majka, potječe iz poznatog plemićkog roda Kozulić s otoka Lošinja gdje su sredinom 19. st. bili poznati brodovlasnici i kapetani. „Cijeli život posvetila je vjerskom i moralnom odgoju i obrazovanju djece i mladeži, osobito siromašne, napuštene i siročadi. Gradila je za njih karitativno – socijalne ustanove. Bila je žena duboke molitve i kontemplacije do mistike, štovateljica Marije. Kao zaljubljenica Presvetog Srca Isusova svakodnevno je nalazila vrijeme za klanjanje Isusu u Presvetom sakramentu. Riječka Majka je shvatila da je Bog ljubav, da Bog ima srce kojim nas neizmjerno ljubi i dao ga je probosti za naše spasenje“, rekla je poglavarica Mlakić.

Opisala je život Marije Krucifikse rođene 20. rujna 1852. u Rijeci, u bogatoj obitelji. Njen otac Ivan Matej bio je kapetan duge plovidbe, a majka Katarina rođ. Supranić brinula je o brojnoj djeci. „Marija je u obitelji primila dobar kršćanski odgoj u kojoj je molitva bila vez jedinstva i blagoslova. U kući su imali kapelu u kojoj je majka oko kućnog oltara okupljala djecu na molitvu i često je s njima odlazila Majci Božjoj Trsatskoj – Zvijezdi mornara, gdje su molili za očeva putovanja po dalekim morima“, rekla je s. Dobroslava. 

„Marija je bila učiteljica, odmalena se glazbeno obrazovala, učila je strane jezike i pet ih je dobro poznavala. Živjela je i djelovala u tri biskupije: u Tršćanskoj i Koparskoj biskupiji u Italiji, u Krčkoj biskupiji, a najveći dio života djelovala je u Rijeci gdje je preminula 29. rujna 1922. g. na glasu svetosti. Bila je ‘vrsna žena’ koja je nadvisila mnoge žene svoga vremena mudrošću od Boga darovanom. Njeno geslo je bilo ‘Utažiti žeđ raspetom Kristu’, a temelj njenog poslanja evanđeoske riječi: ‘Što god učiniste jednome od ove moje braće, meni učiniste’. U svom životu odjelotvorila je Evanđelje: gladne je hranila, gole odijevala, neuke obrazovala. U mladenaštvu je donijela životne odluke: Služit ću Gospodinu uvijeke, služit ću mu u siromašnima’ i ‘Slijedit ću Isusa i na Kalvariji’“, predstavila je s. Dobroslava njihovu utemeljiteljicu.

Kao franjevačka trećoredica i aktivna laikinja, članica udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova, Krucifiksa je izgradila Zavod Presvetog Srca Isusova u Rijeci 1895. g. „Ta je karitativna i odgojno – obrazovna ustanova među prvima otvorena u Rijeci u kojoj je Majka otvorila dječji vrtić, sirotište, osnovnu školu, knjižnicu i oratorij. Jedini uvjet za njen Zavod u Rijeci bilo je siromaštvo, bez obzira na vjeru i narodnost. U vrijeme Prvog svjetskog rata, Talijani su je prognali iz Rijeke na Krk, ali ona je to progonstvo prihvatila kao izraz Božje volje i tu je kušnju pretvorila u put života i svetosti te je i tamo otvorila sirotište i skrbila za siromašnu djecu. I u tim teškim iskušenjima rata i gladi ona je toliko stopila svoju volju s voljom Božjom da je rekla: ‘O voljo Božja, ti si moja ljubav’“, istaknula je Mlakić.   

Uz karitativno djelovanje, Krucifiksa je cijeli život posvetila katehizaciji djece i mladeži u Trstu, na Krku i Rijeci. Željela je sve poučiti u vjeri i privesti Kristu. „Majka je išla ususret drugima, djeci i mladima, tražila ih i okupljala na vjersku pouku koju je držala u svom stanu, po obiteljima, u crkvi i na otvorenim poljima na periferiji grada. O svom apostolskom i misionarskom zanosu u pismu sestri je rekla: ‘Ti znaš na kakvu uzvišenu zadaću smo pozvane. Ništa manje nego da budemo apostole Isusa Krista’. Njene su riječi: ‘Nema uzvišenijeg posla od odgoja mladeži’. Neprestano je skrbila i za bolesne i umiruće po obiteljima, bolnicama. Kao štovateljica Srca Isusova sve je činila da nitko ne umre bez sakramenata, nego da se preseli u vječnost izmiren s Bogom i bližnjima. I u tome nam ona može biti uzor, jer ono što se najviše može učiniti najbližima je pozvati svećenika“, istaknula je s. Dobroslava. 

„Središte duhovnosti sestara Presvetog Srca Isusova je štovanje otajstva Kristova probodenog srca, osobno predanje i posveta Srcu Isusovom pod zaštitom Marije. Sestre trebaju težiti za jedinstvom s Kristom raspetim, živeći po svetim zavjetima u zajednici. Svoj život daruju za svetost Crkve i spasenje svih ljudi, jer Majka Krucifiksa kaže: ‘Naše zvanje je spasenje duša’“, poručila je s. Dobroslava.

Zadnje riječi Majke Krucifikse na samrti bile su: „Rado ostavljam zemlju, jer sam izvršila svoje poslanje“.  Trideseti dan nakon njene smrti, Riječani su joj podigli spomen ploču na kojoj su svjedočki napisali: „Bila je prava Majka siročadi, siromašnih i napuštenih, proviđajući im besplatno krov, zaklon, prehranu, odjeću, odgoj i obrazovanje. Prošla je blagoslivljajući sve i uvijek. Revnim djelima na slavu Božju i ljubavlju prema bližnjemu, posvetila je svu svoju dušu jednostavnu, čistu, poniznu, hrabru bez uznositosti i ozbiljnu bez strogosti. Zbrinute sirotice mole dobre ljude da mole za njihovu preljubljenu Majku da ubrzo primi nagradu neba, ona koja je za nebo živjela“.

Smiljevački župnik don Tomislav Dubinko zahvalio je Gospodinu za dolazak sestara, svima koji su sudjelovali u uređenju stana sestara i izvođačima radova. Dubinku je poglavarica Mlakić zahvalila za „iznimnu velikodušnost i radosnu spremnost da sve učini i pripremi za dolazak sestara u župu“. Suslavili su i mons. Joso Kokić, dr. Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela sveučilišta u Zadru, dr. Elvis Ražov i dr. Damir Šehić, obojica predavači na spomenutom Odjelu te je Mlakić zahvalila i zadarskom Teološko-katehetskom odjelu na podršci i suradnji.

S. Dobroslava je zahvalila vjernicima župe sv. Ante što su „radosno dočekali sestre i za sva dobročinstva kojima su sudjelovali za uređenje boravišta sestara. Povjeravamo ih vašoj dobroti i molitvama, da sve što budu radile, bude na duhovnu korist župe i Nadbiskupije“, rekla je s. Dobroslava, poželjevši da blagoslov Majke Krucifikse prati sestre i njihov rad na Smiljevcu. Sestre su župniku Dubinku darovale veliku sliku Riječke Majke Krucifikse za župu.

Na Smiljevcu su do prije tri i pol godine djelovale redovnice Školske sestre franjevke među kojima je osobito zapaženi trag u župi i radu s djecom ostavila s.  Antonela Malenica. Smiljevac je među najvećim zadarskim župama kojeg nastanjuje 9000 vjernika te će dolazak sestara puno značiti za taj istočni gradski predio kojega nastanjuju i mnoge obitelji s djecom.