U koncelebraciji su bili poglavari đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa preč. dr. Stjepan Radić, rektor, mons. dr. Karlo Višaticki, duhovnik, preč. Mato Gašparović, ekonom, vlč. Krešimir Čutura, vicerektor, vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupijskog ordinarijat te strizivojački župnik vlč. dr. Miroslav Čadek.

Započinjući homiliju, mons. Hranić istaknuo je dio drugoga liturgijskog čitanja: „Učvrstio vam (Gospodin) srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime“ (1 Sol 3, 13) te uputio kako autor poslanice ne moli samo za tadašnju solunsku zajednicu nego i za sve nas, naglašavajući dalje, kako tu molitvu za nas na nebu mole nebrojeni proglašeni i neproglašeni sveci među kojima su i mnoge nama drage osobe. Promišljajući dalje nad biblijskim čitanjima nadbiskup Hranić istaknuo je kako je naš život svojevrsni stadiji koji živimo između prvog povijesnog i ponovnog dolaska proslavljenog Sina Božjega te kako moramo biti usmjereni prema dovršenju svega u Isusu Kristu.

Upozorio je da ako zaboravimo na eshatološku dimenziju svoga života i zatvorimo se samo u okvire ovozemnog, naša budućnost ostaje bez istinske budućnosti, a to znači smislenog i ispunjenog života kojim nam je živjeti. Istina, život je često ispunjen strahom, tjeskobom i beznađem, međutim, iako pripada redu temeljnih čovjekovih osjećaja, strah je pred životom redovito reakcija na gubitak nade, ali kada se predamo Gospodinu i postanemo raspoloživi za njegovo poslanje i služenje u nama tj. osobi koja se predala Gospodinu „počinje izvirati neslućena i nezaustavljiva snaga, volja i hrabrost; ona gleda i osjeća na ono što je pozvana, ne boji se poteškoća i zapreka; ne koristi ih kao alibi nepokretljivost, nego postaje kreativnom i poduzetnom kako bi nadišla poteškoće te čini sve da ostvari cilj i zadaću koja je postavljena pred nju. Takva Bogu predana osoba, koja gleda dalje od sebe, u zajedničku budućnost, u darivanju pronalazi radost i zadovoljstvo“, istaknuo je nadbiskup Hranić.

Nadbiskup se u homiliji osobno obratio i dvojici kandidata za službu lektora rekavši kako je njihov izgovoreni „Evo me!“ postao konkretan odaziv na Božji poziv te izraz slobode od sebe, a za Boga i za ljepotu i radost zajedništva svih onih koji Njega traže i žele čuti Njegov glas. Istaknuo je kako Crkva njima dvojici, koji su na putu svećenstva, povjerava službu lektora odnosno čitača, a oni time prihvaćaju odgovornu zadaću naviještanja Božje Riječi te trebaju raditi na tome da im ona postane sva radost, ljubav, strast, pokretačka snaga i središte života i interesa. Trebaju joj dopustiti da ih preobrazi u vjerodostojne navjestitelje u liturgiji, ali i proroke i učitelje Božjeg naroda. Nadbiskup ih je pozvao uime cijele Crkve da ostanu ukorijenjeni u Božjoj Riječi i u glasu Božjeg poziva te da svaki njihov dan bude svjedočenje Bogu u zahvalnosti što postoje i što ih je On pozvao. „Vi ste djelo Njegovo. Pokažite to svojim životom!“, zaključio je nadbiskup u obraćanju kandidatima.

Svoje je razmatranje nad Božjom riječi, nadbiskup usmjerio i na vrijeme došašća, istaknuvši kako se ono danas često svodi na blještavilo naših ulica i trgova. U tom je smislu lijepo vidjeti kako upravo naše seoske sredine čuvaju ljepotu adventa na jedan uistinu lijep i ponizan način: ulice su manje blještave ali se zato narod okuplja na misama zornicama, kao i nedjeljnim euharistijskim slavljima; pred Božić se ispovijeda i pohađaju bolesnici te se općenito, kod istinskih vjernika, ovo vrijeme doživljava, kao vrijeme pozornosti i skrušenosti, rekao je nadbiskup. Zaključio je kako je advent vrijeme u kojemu se vidi tko smo i što smo, što nas pokreće i po kojim vrijednostima živimo, te je pozvao vjernike da žive s radošću, zastupajući vrijednosti koje postojano stoje i pred smrću, a ne one zbog kojih će se sutra sramiti.

Nakon homilije uslijedila je podjela službe lektorata tijekom koje je nadbiskup svakome kandidatu u ruke stavio Sveto pismo uz riječi „Primi knjigu Svetoga pisma i vjerno predaj Riječ Božju, da bude što jača u ljudskim srcima!“. Nakon mise i kraćega druženja s vjernicima, uslijedio je objed u župnom domu nakon kojega su nadbiskup i poglavari posjetili obitelj novoga lektora Antonija Ihaza.

Uoči podjele službe lektorata dvojici bogoslova u subotu, 27. studenoga održano je molitveno bdjenje – vigilija u kapeli Bogoslovnog sjemeništa. Nakon biblijskih čitanja i evanđelja prve nedjelje došašća, duhovni nagovor održao je vlč. dr. Ilija Dogan, profesor kanonskog prava na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu i nadbiskupijski povjerenik za pastoral duhovnih zvanja u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

U nagovoru je istaknuo kako lektor nije samo onaj koji čita Riječ Božju nego i onaj koji ju je pozvan čuvati, s njom živjeti i drugima je donositi. Kao primjer onoga koji nove lektore, ali i sve nas koji smo pozvani svakodnevno svjedočiti Riječ Božju, može poučiti vršenju te zadaće, propovjednik je naveo sv. Josipa čiji je zadatak bio čuvati Riječ koja je tijelom postala, živjeti s njom te je donositi drugima. U tom kontekstu, vlč. Dogan naveo je tri paradoksa iz života svetog Josipa. Ona nas uče da onaj koji je pozvan naviještati Riječ Božju mora ju najprije i sam čuti, stoga je potrebno redovito se povlačiti u osamu, na molitvu, kako bismo Riječ Božju mogli donositi drugima. Nadalje, primjeri iz života sv. Josipa nas uče da Isus, onome koji je pozvan naviještati Riječ Božju, ruši sigurnost i komotnost vlastitog života te ga stavlja na vjetrometinu gdje je potrebno biti autentičan svjedok evanđelja; potrebno je živjeti Evanđelje, a ne glumiti Evanđelje. I u konačnici, sv. Josip nas uči na koji se konkretno način pouzdati u Boga koji nas nikada ne ostavlja same nego uvijek zajedno s nama, počesto i u šutnji, hodi kroz život.

Nakon prigodne riječi dr. Dogana, uslijedilo je paljenje prve adventske svijeće, zatim molitve za dvojicu kandidata te je bdjenje završilo pjevanjem himne Bogoslovnog sjemeništa Đakovo Sve zrake Tvoje.