Podnevni nagovor pape Ivana Pavla II. u Castel Gandolfu, 11. kolovoza 1996.

Draga braćo i sestre!

1. Nastavljajući razmišljati nad kršćanskim Istokom, želim se danas usredotočiti na razvitak istočne teologije, koja je i u stoljećima što su slijedila otačko doba i nakon žalosne podjele od Apostolske Stolice, razvila duboke poticajne horizonte koji plijene pažnju čitave Crkve. Ako i ostaju razlike u ponekim točkama, ipak ne valja zaboraviti kako je mnogo više onoga što nas ujedinjuje nego onoga što nas dijeli.
Važan se razvoj nauka zbio u osmom i devetom stoljeću nakon “ikonoklastičke” krize što su je razbuktali neki carevi u Bizantu želeći korijenito ugušiti štovanje svetih slika. Opirući se tako nesmislenoj odluci, mnogi su morali trpjeti: i misli mi lete napose prema svetom Ivanu Damašćanskom i svetom Teodoru Studiti. Pobjednički ishod njihove oporbe pokazao se odlučujućim ne samo za pobožnost i za svetu umjetnost, nego i za samo produbljivanje otajstva Utjelovljenja. U konačnici obrana se svetih slika temeljila zapravo na činjenici da je Isus iz Nazareta Bog koji je doista postao čovjekom. Stoga se umjetnik opravdano trudi prikazati njegov lik ne samo snagom svojega talenta, nego prvotnom unutrašnjom poučljivošću Duhu Svetom. Slike upućuju na Otajstvo koje ih nadilazi te pomažu da se doživi njegova nazočnost u našem životu.

2. Drugu znakovitost istočne teologije imamo u takozvanoj raspravi o hesihazmu. Tim se pojmom na Istoku označava način molitve obilježen dubokim mirom duha zauzet jedino neprestanim promatranjem Boga s pomoću zazivanja Isusova imena. U nekim strujama ovakve prakse bilo je i napetosti s katoličke točke gledišta. No potrebno je priznati ispravnost nakane koja je vodila obranu te duhovne metode ističući je kao pruženu mogućnost čovjeku da se sjedini s jednim i trojstvenim Bogom u dubini srca, u dubokom jedinstvu milosti koju istočna teologija voli nazvati posebnim i sadržajnim imenom “theosis”, “pobožanstvenjenje”.
Upravo je na toj crti istočna duhovnost bogata dragocjenim iskustvom koje se snažno nudilo naročito znamenitim zbirom tekstova što ih krajem osamnaestoga stoljeća skupio Nikodem Hagiorit pod znakovitom naslovom “Filocalia”, odnosno “ljubav prema ljepoti”. I susljednih je stoljeća sve do naših dana istočna teološka misao znatno napredovala ne samo u klasičnim mjestima bizantske i ruske predaje, nego također i u pravoslavnim zajednicama diljem svijeta. Među mnogim produbljivanjima koja bi zavrijedila posebni osvrt, spomenimo tek teologiju ljepote koju je razvio Pavel Nikolajevie Evdokimov polazeći od istočne umjetnosti ikone, te potom duboku obradbu “nauka o “pobožanstvenjenju”, što ju je učinila pravoslavna stručnjakinja Loth Borovina.
Koliko nam je toga zajedničkoga! Vrijeme je da katolici i pravoslavni učine dodatni napor kako bi se bolje razumjeli prihvaćajući obnovljenim bratskim divljenjem ono što Duh Sveti izbodi u njihovim objema predajama glede novoga kršćanskoga proljeća.

3. Molimo Mariju, Majku mudrosti, da nas odgoji u spremnom priznanju mnogostrukih izražaja Božje nazočnosti u ljudskoj povijesti. Neka nam Ona pomogne da prije negativnoga gledamo ono što je pozitivno i da upotrijebimo svaku okolnost za međusobno razumijevanje kako bismo plodno mogli dijalogizirati i o onim stvarima gdje postoje razlike. Neka nam za to od Duha Svetoga izmoli mudrost srca, tako dragu istočnoj duhovnosti i bitnu za svako pravo kršćansko iskustvo.
———–
Poslije podnevne molitve Sveti je Otac pozdravio brojne skupine hodočasnika na njihovim jezicima no napose je danas, na blagdan svete Klare, uputio riječi divljenja sestrama klarisama ali i svim časnim sestrama koje se posvećuju kontemplativnom načinu života jer su one znak isključivoga jedinstva Crkve-zaručnice s njezinim Zaručnikom, Gospodinom Isusom. Prikazujući se s Isusom za spasenje svijeta su one radosni navještaj i proročki predokus ponude dane svakoj osobi i čitavom čovječanstvu da žive samo za Boga u Kristu Isusu. Njima stoga u svoje ime i u ime čitave Crkve zahvaljujem i potičem ih da ustraju u vjernosti sukladno s vlastitom karizmom.