Na početku ukopnih obreda, nakon liturgijskoga pozdrava, pomoćni biskup Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivan Ćurić izrazio je sućut uime nadbiskupa Đure Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića, cijeloga biskupijskoga prezbiterija, redovnika i redovnica te svih vjernika Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Započinjući homiliju biskup Ćurić je rekao: „Vjerujem da ste primijetili, evanđeoski ulomak uzet je iz euharistijskoga slavlja protekle 4. vazmene nedjelje, nedjelje Dobrog Pastira. Nije teško odgovoriti na pitanje: Zašto? Jer je upravo uvečer te nedjelje završio ovozemaljski životni put našeg brata Josipa. Ispraćamo ga danas obnavljajući snagu dubokog iskustva vjere koja nas uvijek čvrsto sjedinjuje s Kristom. Činimo to u sadašnjem vremenu u kojem, uslijed opasnosti pandemijske zaraze, cijeli svijet propituje o svojoj sigurnosti. ‘Ljudskim smo očima’ – kako nam napisa u svojoj poruci za ove dane naš nadbiskup Đuro, ‘mogli gledati svijet zaustavljen pred prijetnjom zaraze, u strahu i neizvjesnosti, … ali je u svemu tako znakovito bilo i naše vjerničko kršćansko iskustvo, u kojem smo i očima vjere proživljavali sadašnje stanje svijeta i naših života. Nas je kršćanski pogled, makar zabrinut, vodio do Kristova križa, do svjedočanstva Božje blizine i ljubavi, koja je zasjala u događaju uskrsnuća’. I to je trajno ‘svjetlo našoj životnoj stazi’“.

Istaknuo je kako je „zajedništvo s Kristom temelj naše nade, jer su se u Njemu naši putovi isprepleli s Božjim putovima. On nije stranac ni našoj grešnosti, ni našoj ljudskoj prolaznosti i smrtnost“. Biskup je spomenuo kako je preko čitanja i sv. apostol Pavao poručio: „’Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim’. Tâ neizmjerna Božja ljubav! Ljubav bez granica; ničim je ne možemo obuhvatiti i nikad do kraja razumjeti, a ipak tako stvarna i bliska ljubav da ju možemo kušati i osjetiti u svemu onome što proživljavamo mi ljudi – i kad smo puni snage i životnoga zanosa i radosti, i kad zdvajamo, u patnji i bolesti, i kad dolazimo do posljednjega zemaljskog časa – do zida smrti. Kršćanska nada nije neka utopijska ‘vjera u bolje sutra’, tek naš ljudski projekt budućnosti, pa i preko groba. Kršćanska je nada plod prihvaćanja i povjerenja u Božju ljubav, jer Bog ‘neće dati da propadne itko od onih koje je On svojom krvlju otkupio’“, naglasio je biskup Ćurić i nastavio „da smo na ta vrata, a to je Krist – Dobri pastir, već ušli na početku našeg kršćanskog života i Njemu se uvijek vraćamo, Njemu koji je došao ‘da život imaju, u izobilju da ga imaju’. Naš život na zemlji je prolazan, ali pun nade upire pogled i struji prema vječnosti“, rekao je biskup Ćurić. „To je svjetlo, vjerujemo, svijetlilo životu i službi svećenika Josipa, pastira u Kristovoj zajednici. Sa zahvalnošću se danas spominjemo njegova životnog puta“, riječi su biskupa Ćurića, koji je u nastavku ocrtao život i djelo blagopokojnog vlč. Vrbanića.

Svećenik Josip Vrbanić rođen je u Svetom Đurađu, u Župi Podravski Podgajci, 22. studenoga 1938. od oca Josipa i majke Petre r. Pejin. Školovanje počinje u rodnome Svetom Đurađu. Gimnaziju započinje u Donjem Miholjcu, a nastavlja u Biskupskom liceju u Đakovu gdje je maturirao 1957. godine. Ujesen te godine započinje filozofsko-teološki studij i svećeničku formaciju u Đakovu. U godinama studija odlazi na odsluženje vojnoga roka u Prizren, na Kosovo, gdje boravi od 1960. do 1961. Na Petrovo 1963. godine u katedrali u Đakovu zaređen je za svećenika. Nepunu godinu bio je duhovni pomoćnik u Trnjanima, a 15. srpnja 1964. godine zaorana je njegova duga “baranjska brazda“, kad postaje župnikom u Dardi u kojoj će na službi ostati punih 50 godina, sve do umirovljenja 2014. godine, a po svojoj želji i kroz umirovljeničke godine, sve do smrti. U međuvremenu je 12 godina upravljao i župom Bilje (1964. – 1976.) te kratko bio duhovni pomoćnik u osječkoj Tvrđi. No, nadošla su i teška iskustva Domovinskoga rata i vrijeme progonstva, kad je sa svojim vjernicima započeo prognanički put koji će trajati sve do njegova povratka u Dardu 1998. godine. U razdoblju prognaništva nije mirovao. Nepunu godinu (1992.) bio je dušobrižnik prognanika u Rapcu, a većinu prognaničkih godina proveo je kao župni upravitelj u Radikovcima (1992. – 1998.). „U povratničku je obnovu u Dardi krenuo s velikom ljubavlju i iskrenim zanosom, gledajući kako je mnogo toga potrebno ne samo obnoviti, već i dodatno unaprijediti na duhovnom, društvenom i materijalnom području“, naglasio je biskup Ćurić.

„Mnogi će ga pamtiti kao čovjeka široka srca, otvorena za susrete i dijalog i veoma skrbna u okupljanju svoje župne zajednice. A kao posebno svjedočanstvo njegova svećeničkog zauzimanja stoji u Dardi nova, velika crkva Sv. Josipa. Značenje svega onoga što je u nju ugradio vlč. Josip, sa svojim župljanima, rječito je izraženo na slavlju posvete nove crkve 2. lipnja 2013. godine, kad je njezin posvetitelj nadbiskup Srakić ovako istaknuo: ‘dobili ste važan zadatak – nositi Dardu u srcu crkve i crkvu u srcu Darde! … to znači u crkvu nositi sve svoje planove, snove, očekivanja, ali i obitelji, djecu, mlade, stare, bolesne, … da ih predstavite Gospodinu koji sve čuje i sve ljubi’. S takvim povjerenjem mi danas dragoga vlč. Josipa – Jošku, kako su ga mnogi s dragošću zvali, preporučujemo svom Učitelju i Dobrom Pastiru, Kristu. Izražavamo mu svoju zahvalnost za tolike godine ljudskog i svećeničkog zajedništva, znajući da to zajedništvo ni danas ne prestaje, već se sada pretače u srdačnu molitvu i bratski zaziv: Povedi ga, Gospodine, putem vječnim!“, zaključio je biskup Ćurić.

Nakon ukopa, u crkvi Sv. Josipa slavljena je misa zadušnica. Slijedeći preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, biskup Ćurić predvodio je misno slavlje, uz sudjelovanje svećenika i vjernika.