Obred pogreba predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan, u zajedništvu s riječkim nadbiskupom i metropolitom mons. Matom Uzinićem, banjolučkim biskupom mons. Željkom Majićem, banjolučkim pomoćnim biskupom u miru mons. Markom Semrenom, vojnim ordinarijem u miru mons. Jurjem Jezerincem te brojnim svećenicima.

Uz obitelj pokojnika – suprugu Janju, sinove Zvonka i biskupa Marka te kćeri Agatu, Nadu i Ljubu, zetove, unučad i rodbinu – na pogrebu su se okupili brojni vjernici, prijatelji i župljani koji su molitvom, zahvalnošću i poštovanjem ispratili pokojnog Hrvoja.

U propovijedi mons. Bogdan izrazio je iskrenu kršćansku sućut supruzi, djeci, unučadi, rodbini i svim ožalošćenima, osobito biskupu Marku, naglasivši blizinu Crkve u trenutku žalosti. Govoreći o kršćanskoj nadi, podsjetio je kako je pokojni Hrvoje svoj život živio u vjeri, pouzdanju u Boga i predanosti obitelji, noseći bolest strpljivo i postojano, svjestan približavanja susreta s Gospodinom te se za taj trenutak pripremajući molitvom i svetim sakramentima.

Mons. Bogdan posebno je istaknuo duhovno značenje činjenice da je pokojni Hrvoje preminuo na Božić – u času kada Crkva slavi rođenje Spasitelja i dolazak Svjetla u svijet – naglasivši da smrt za vjernika nije kraj, nego prijelaz u vječni život i udioništvo u Kristovoj pobjedi nad smrću. Podsjetio je na riječi svetoga Pavla: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“, istaknuvši da je Krist pobjednik te da ta vjera daje utjehu i snagu.

U propovijedi se mons. Bogdan osvrnuo i na životni put pokojnog Hrvoja. Rođen je 28. siječnja 1940. u Strupniću, u župi Ljubunčić, u Livanjskom kraju, u brojnoj i vjerničkoj obitelji Bože i Ruže Medo. Godine 1962. oženio se suprugom Janjom Popović iz Čelebića, s kojom je zasnovao obitelj i dobio šestero djece, od kojih je petero živih: sinove Zvonka i biskupa Marka te kćeri Agatu, Nadu i Ljubu.

Bio je marljiv, poduzetan i požrtvovan čovjek koji je dugi niz godina radio i žrtvovao se za dobrobit svoje obitelji, uvijek duboko ukorijenjen u vjeru, Crkvu te ljubav prema svome narodu i rodnome kraju.

S posebnom je radošću pratio rast i uspjehe svoje djece, a osobito je s zahvalnošću i ponosom doživio trenutak kada je njegov sin Marko postao svećenik 1998. godine, a potom i biskup. Iako zbog teške bolesti nije mogao sudjelovati na biskupskom ređenju, sve je pratio u molitvi.

Mons. Bogdan zaključio je da je pokojni Hrvoje bio praktičan, uvjeren i autentičan kršćanin koji je vjeru živio jednostavno, postojano i predano.

Nakon obreda posljednje preporuke uslijedio je ukop na mjesnom groblju, a potom je u grobljanskoj kapelici slavljena misa zadušnica za pokojnog Hrvoja.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna neka mu svijetli. Počivao u miru Božjem. 🙏