Izrazivši iskrenu kršćansku sućut obitelji, biskup je rekao kako se ovaj dan opraštaju od preminulog dobrog čovjeka, kršćanina, čovjeka Crkve i brata u Gospodinu Lojze Buturca, čovjeka koji se usudio govoriti istinu. „Pročitao sam jutros na kestenu, blizu klupe na kojoj sam prije koju godinu sjedio s pokojnim Lojzom, pribijenu osmrtnicu s neuobičajenim sadržajem: ‘Umro je Lojzo Buturac 1924.-2020. Čovjek koji je život proveo štujući Boga i ljubeći svoju domovinu Hrvatsku. Sprovod je u Sisku 13. kolovoza u 12 sati’. Veoma mi je drago što je tako jednostavno, a sadržajno bitno opisan lik našeg dragog pokojnika. Ljubav prema Bogu i ljubav prema domovini Hrvatskoj resile su ga zaista cijeli život. S tim u svezi, kao svojevrsno proširenje ove definicije tko je bio Lojzo Buturac, iznio bih istinitu anegdotu koju sam doživio. Jedne je zime bio kod mene moj tata, sad već također pokojni Ivan. Ja sam mu pružio knjigu „Ratne i poratne žrtve Drugog svjetskog rata na području sisačke biskupije“ autora Lojze Buturca. I drugi – treći dan, nakon čitanja, tata mi kaže zadivljen: ‘Kak se to Buturac usudi tak pisati!?’ na što sam mu ja odgovorio: ‘Tata, ako se toliki usuđuju lagati, zašto se mi ne bismo usudili govoriti istinu!?’ Da, ja bih rekao da je Lojzo Buturac bio čovjek koji se usudio govoriti i pisati istinu“.

U nastavku biskup je upozorio kako još uvijek mnogi niječu istinu o našoj nedavnoj prošlosti, a Buturac koji je i sam iskusio te teške godine Drugog svjetskog rata i poraća, te Domovinskog rata, govorio je o tom vremenu iskreno, na temelju vlastitog iskustva, kao i na temelju razgovora sa svjedocima te dokumenata. „On nije bio profesionalni povjesničar, bio je – što bismo danas rekli – amater. Ali ta riječ ‘amater’ dolazi od riječi ‘amare’, što znači voljeti. On dakle nije istraživao povijest jer je to bilo njegovo zanimanje pa je to morao, nego on je bio istraživač i povijesni pisac zato jer je volio istinu, jer je volio svoj narod i htio saznati što se to točno događalo, i to tada kad se nije smjelo reći što je bila istina. On ju je tražio, nalazio i hrabro svjedočio. Sjećam ga se s mnogih naših misnih slavlja, posebno s proštenja – kako za vrijeme Domovinskog rata, tako i poslije. Često je sudjelovao na našim proštenjima svirajući na neki harmonij ili orguljice: u crkvi Svete Marije na Viktorovcu, u Žažini, Maloj Gorici i u Šišincu, u Selima, u Topolovcu i u Budaševu… i po okolnim crkvama. Jednom je bilo slavlje zaštitnice župe u Selima i ja sam propovijedao o sv. Mariji Magdaleni. On je poslije pristupio i posebno bio zadivljen što nije bilo riječi o tome da je bila grješnica nego o tome da je bila vjesnica uskrsnuća. On je volio Crkvu, volio je svece, bio je neprestano s nama svećenicima, pomagao na razne načine. Molimo se danas da po zagovoru svetih i on dođe u slavu uskrsnuća, da bude pridružen njima u nebeskoj slavi“, poručio je biskup, podsjetivši i na njegove brojne druge zasluge kao i na to da je 2011. godine baš zbog toga primio najviše crkveno odlikovanje Svete Stolice jednom vjerniku laiku: „Pro Ecclesia et Pontifice“.

Govoreći o pročitanom Evanđelju po Ivanu, biskup je rekao kako u njemu Gospodin govori da je on Kruh živi i tko njega blaguje neće umrijeti nikada. „Čuli smo svjedočanstvo župnika preč. Marka Karače kako ga je, kad već nije mogao dolaziti u crkvu, svaki prvi petak posjećivao i donosio mu pričest. Taj je Kruh njega jačao i hranio, on je zato bio već na zemlji nositelj života vječnoga. Neka po tom zajedništvu s Kristom i sa cijelom Crkvom, koja je Tijelo Kristovo, uđe u vječno zajedništvo s Kristom i braćom i sestrama u vjeri. Neka ga uskrsnuli Gospodin kojemu je vjerovao, koga je slijedio i komu je služio svim srcem i svom odanošću nagradi u vječnosti! Neka mu primi izmučeno tijelo dobrim djelima i uskrisi u posljednji dan! Neka ga svima nama stavi za primjer da nas poziva na revnost, na ljubav prema Kristu i Crkvi, Domovini i istini“, zaključio je biskup.

Na groblju su se od pokojnika oprostili župnik preč. Karača i Marica Đureković koji su podsjetili na pokojnikov životni put i bezuvjetnu ljubav prema Kristu i Crkvi.