Misu zadušnicu u samostanskoj crkvi Navještenja BDM gdje je bilo izloženo tijelo s. Klare predvodio je o. Jeronim Adam Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu. Koncelebrirali su don Božo Barišić, paški župnik i dekan, fra Mario Fundak, pavlin iz samostana Svetice, fra Ivan Badurina, TOR, don Dario Tičić, župnik zadarske župe Uznesenja BDM, don Stipe Mustapić, župnik Župe sv. Luke u Kolanu i don Franko Markulić, župnik Župe sv. Jeronima u Lunu.

„Isusove riječi njegovim učenicima ‘Ja sam put, istina i život’, koje je rekao neposredno prije smrti, treba dobro razumjeti, onako kako ih je Isus živio“, rekao je o. Jeronim u propovijedi. „Isus kaže: Ja sam put istine, koji i kroz smrt vodi u život. Smrt je dio našeg života. Smrt nije posljednja etapa puta, s njom živimo sve dane svoga života. Kao što učimo život, tako učimo i smrt. Kao što učimo živjeti, tako učimo umirati. Dapače, neki su život u samostanu opisali kao umijeće umiranja“, rekao je o. Jeronim. Podsjetio je kako je sv. Grgur Veliki opisao život sv. Benedikta i sv. Skolastike u slici jednoga puta, u dva viđenja. U jednom viđenju bio je put prostrt sagovima, sa svijećama, u značenju Benediktove smrti i života – put osvijetljen svjetiljkama koji se uspinje prema nebu. U trenucima smrti njegove sestre, sv. Skolastike, Benedikt je vidio duh svoje sestre kako u liku golubice leti prema svome Stvoritelju u nebo.

„Put je život koji nas nalazi u našim trenucima umiranja. Sv. Benedikt je benediktincima dao važan i vrijedan alat u ruke, kad je rekao da svakodnevno imamo smrt pred očima. Ne mislimo samo na smrt koja nas čeka na kraju, nego smrt koja je tu kao prigoda da svakog dana pronađemo život. Zato je rastanak od s. Klare zapravo slavlje. Jer i naše umiranje uvijek je umiranje s Kristom. Isusov put je zapravo prijelaz. Prijelaz se na hebrejskom kaže Pasha. Isus je pashalno Janje koje ide pred nama. Poziva nas da i mi prijeđemo s njim, ne samo na kraju, nego svakodnevno, ljubeći braću, a to konkretno znači: umirati sebi, znati staviti sebe u drugi plan, dati drugome prednost, dati sebe do kraja drugome. Tako živeći, naše srce neće biti uznemireno i nemamo se čega bojati“, rekao je o. Jeronim, u svjetlu navještene Božje riječi u prvom čitanju apostola Ivana: „Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću“.

„Umiranje i smrt su sastavni dio našeg života. Smrt u sebi krije život i taj život nalaze oni koji su spremni poći ususret smrti“, rekao je o. Jeronim. Opisao je okolnosti umiranja, odnosno smrti jedne redovnice u samostanu, koja je za života molila, trudila se, služila Bogu i ljudima.

„U trenucima njenog umiranja, oko te redovnice okupile su se druge sestre kako bi je ispratile. Sestre su bile zatečene mirom s kojim je ta redovnica svoju dušu predala Bogu. S lakoćom se oprostila od ovoga života. To je bilo iznenađujuće za sve sestre. A jedna sestra je sve to čuđenje sestara sažela u misao: ‘Vidi se da joj nije bilo prvi put’. Nije ona prije bila blizu smrti, fizički. Ali, ta je sestra očito znala što je to umiranje. Znala je u životu tražiti Život, darujući svoj život“, istaknuo je o. Jeronim.

Propovjednik je rekao da je i s. Klara imala svoj alat, a to je bila krunica. „Uvijek iznova uzimala je u ruke krunicu, toliko puta zazivajući Mariju da je vrati na put traženja života u malim smrtima koje život stavlja pred nas“, rekao je o. Jeronim Marin.

Na kraju mise paški župnik don Božo izrazio je sućut koludricama samostana sv. Margarite. „Okupili smo se, ne kako bismo tugovali i slavili smrt, nego kako bismo Gospodinu zahvalili na daru života s. Klare. Zahvaljujemo Bogu što je njenim životom obogatio naše živote, živote zajednice sv. Margarite, župe Pag i Grada Paga. Svojim tihim radom i poniznom molitvom s. Klara utkala je svoj život u naše živote pa zato i njoj izričemo hvala“, rekao je don Božo, istaknuvši da se „puni pouzdanja u život budućega vijeka opraštamo od s. Klare koja nas je okupila na molitvu za pokoj njene plemenite duše. Gospodin joj je u svom božanskom planu u posljednjim danima njenog života poslao križ bolesti i patnje. No, dao joj je i snagu da taj križ s Isusom nosi i da svoj smiraj nađe u nebeskoj domovini“.

Župnik Barišić istaknuo je da je s. Klara 61 godinu kao benediktinka služila Gospodinu. „Vjerujemo da će to nastaviti i u vječnosti. Bila je osoba molitve, gajila je pobožnost krunice i po tome će nam ostati u trajnom sjećanju. U Knjizi života sigurno je našla zapisane zasluge i već primila nagradu nebeskog Oca. Vjerujemo da je svoju utjehu i nagradu za svoje predano življenje kao benediktinka našla u zagrljaju uskrslog Gospodina“, rekao je don Božo, istaknuvši da je s. Klara „na čvrstim temeljima vjere koje su joj usadili njeni plemeniti roditelji, razvijala svoj monaški život. Uz ustrajnu molitvu dozrijevalo je i raslo njeno duhovno zvanje. U bolesti se borila, ali i polako prepuštala Gospodinu svoje putove, hraneći se otajstvima vjere. Tko je s Bogom povezan, taj ne poznaje rastanka. Njena duša sada je u Božjoj ruci i više je ne dotiče muka nikakva“.

Paški župnik obratio se i paškoj zajednici benediktinki. „Pitaju se ovih dana naše koludrice koje ostaju bez jedne svoje članice i čiji se broj smanjuje: kako dalje, sve nas je manje? I Pažani se možda pitaju što će biti od naših koludrica? Bit će onako kako je Božja volja. Ako je Njegova volja, sigurno će isklijati mladica iz panja Margaritina. Drage sestre, ne budite zabrinute za budućnost. Živite ovaj trenutak u Božjoj prisutnosti, zahvalni za svaku sestru do sada. I živite u molitvi da se vrši volja Božja za budućnost onako kako Bog hoće, a ne kako mi hoćemo“, potaknuo je don Božo Barišić ohrabrujuće paške koludrice. Don Božo je predvodio sprovodne obrede na gradskom groblju u Pagu.

Sestra Klara, krsnog imena Marija, rođena je 2. veljače 1938. u Lunu na otoku Pagu u obitelji s petero djece, bile su dvije sestre i trojica braće. Osobito je živjela pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i njegovala odnos predanja s Majkom Božjom, predajući njoj potrebe samostanske zajednice, vjernika koji su se preporučivali zagovoru koludrica te cijele Crkve i domovine. S. Klara je puno molila krunicu, ta je njena revnost bila više od uobičajene, znajući da je Marija izabrana Božja posuda po kojoj Gospodin daruje osobite milosti dušama i svijetu. Bila je jednostavna koludrica, duša molitve. U samostanu je pomagala pekarici i u izradi rukotvorina samostanskih proizvoda.

Paške benediktinke čuvarice su Svetog Trna koji se nalazio na glavi raspetog Isusa za vrijeme njegovog Križnog puta i smrti na Golgoti. „Hvala ti, Isuse, za tvoju Krunu, koju si na glavu primio za naš spas“, rekla je s. Klara tri mjeseca prije smrti, za vrijeme snimanja priloga LTV-a o toj relikviji.

S. Klara ušla je u paški samostan sv. Margarite 19. ožujka 1960. godine. Oblačenje redovničkog habita bilo je 1. svibnja 1961. godine. Prve redovničke zavjete imala je 31. svibnja 1962. g., a svečane zavjete položila je 14. lipnja 1965. godine.